Predsjednik SAD-a Donald Trump je u posljednjih nekoliko dana otvoreno sugerisao da će se Amerika potencijalno ući u rat protiv Irana, kojeg je krajem prethodne sedmice pokrenuo Izrael.
U reakciji na ove najave, pojedini američki političari su se usprotivili te se pozivaju na Ustav SAD-a, koji Kongresu daje moć proglašavanja rata nekoj državi.
Ipak, situacija je mnogo kompleksnija od političkog sukoba između izolacionista i intervencionista. Pitanje “proklamacije rata” je tema još od osnivanja SAD-a, a stručnjaci za ustavna pitanja u Americi nemaju jedinstven stav po tom pitanju.
Prije svega, treba početi od tačnog teksta kojeg sadrži Ustav SAD-a, odnosno član 1, stav 8 ovog dokumenta.
“Kongres će imati ovlasti da objavi rat, izdaje pisma o odobrenju za napade na neprijateljske brodove, i donosi pravila u vezi sa zapljenama na kopnu i vodi”, stoji u ovom dijelu američkog ustava.
Kongres je ovu moć iskoristio 11 puta u historiji SAD-a, a posljednji put je to bio slučaj 1942. godine, kada je i zvanično odobren ulazak Amerike u Drugi svjetski rat, nakon japanskog napada na Pearl Harbor.
Međutim, dok se na samom početku postojanja SAD-a kao države Kongres nametao kao jedina institucija koja ima pravo da odobrava uključenje američkih trupa u sukobe, u modernom dobu je tu ulogu u nekoliko slučajeva preuzeo predsjednik, koji je po ustavu i glavni komandant vojske.
Tako su, između ostalih, predsjednici Harry Truman, Ronald Reagan, George H.W. Bush i Barack Obama koristili američke trupe van teritorija SAD-a bez odobrenja Kongresa.
Zbog ovih dešavanja, uspostavljena je praksa po kojoj američki predsjednici mogu koristiti vojsku bez formalnog proglašenja rata, ako korištenje spada u tri kategorije.
Prva kategorija je odobrenje Kongresa koje nije službeno proglašenje rata. Obično se u ovim slučajevima radi o generalnim proklamacijama koje su američki lideri koristili za angažman trupa.
Najbolji primjer je situacija nakon napada na tornjeve u New Yorku 11. septembra 2001. godine, kada je Kongres predsjedniku Georgeu W. Bushu odobrio korištenje američkih trupa za “operacije protiv onih koji su organizovali ili pomogli da organizuju ovaj teroristički napad.”
Isto tako, generalna proklamacija Kongresa o “zaštiti američkih interesa u južnoistočnoj Aziji” je iskorištena za angažman američke vojske u Vijetnamu.
Druga kategorija je odgovor na napad na SAD. U ovoj kategoriji postoji rasprava među stručnjacima za američki ustav o tome šta je “napad na SAD”, odnosno da li on uključuje direktan napad na državu, ili bilo koju operaciju u kojoj se nanosi šteta Americi, bilo kroz ubistvo američkih građana ili napada na objekte koji pripadaju ovoj zemlji.
[crp]Zagovornici ustavnosti ovakvog korištenja američke vojske pozivaju se na stav Jamesa Madisona, jednog od osnivača SAD-a, koji je 1787. godine rekao da, iako Kongres ima pravo da proglasi rat, predsjednici mogu da koriste vojsku da odbiju “iznenadne napade.”
Treća kategorija je prebacivanje američkih trupa na pozicije van granica SAD-a, bez da je riječ o vojnoj operaciji. Najbolji primjeri za ovu kategoriju su odluka Georgea W. Busha da rasporedi trupe u Saudijsku Arabiju nakon invazije Iraka na Kuvajt 1990. godine, kao i odluka Billa Clintona da pošalje vojsku SAD-a u Bosnu i Hercegovinu kao mirovne snage.
Kontroverzan primjer korištenja ove kategorije je kampanja bombardovanja Libije koju je pokrenuo Barack Obama. Ova, dosta šira, interpretacija oslanja se na tezu da “manje operacije” ne moraju nužno predstavljati rat, te zbog toga ne zahtijevaju odobrenje Kongresa.
Iako su ove tri kategorije općeprihvaćene među stručnjacima za ustavna pitanja u SAD-u, postoji još jedna, o kojoj se još aktivno raspravlja.
Riječ je o korištenju američkih trupa, ali pod autoritetom Ujedinjenih nacija. Najbolji primjer je angažman američkih trupa u Koreji, kojeg je tadašnji predsjednik SAD-a Jimmy Carter pravdao “zaštitom Povelje UN-a.” Ipak, ova kategorija se nije ranije pretjerano puta koristila kao izgovor za korištenje američke vojske bez odobrenja Kongresa.
U kontekstu iransko-izraelskog rata, jasno je da Trump ima mogućnosti da se pozove na dvije od tri općeprihvaćene kategorije, te da tako izbjegne glasanje u Kongresu.
Prije svega, Trump može napraviti argument da bi u Iranu američke trupe koristio “ograničeno”, ali može i reći da su vojni objekti, poput baza na Bliskom istoku, u opasnosti, te tako opravdati uključivanje SAD-a u sukob s Iranom.
Trumpu u prilog ide i činjenica da se korištenje američkih trupa mimo Kongresa nije dovodilo do Vrhovnog suda SAD-a, čime je pravni aspekt njegove potencijalne odluke u potpunosti otvoren za interpretaciju.
Ovdje vrijedi istaći i činjenicu da je u Kongresu grupa političara iz obje velike američke stranke već pokrenula inicijativu da zaustavi bilo kakvu mogućnost uključivanja SAD-a u rat protiv Irana.
Republikanac Thomas Massie i demokrata Ro Khanna su inicijativu predali u proceduru i o njoj će se uskoro glasati, ali treba reći da, čak i ako se usvoji, ovaj dokument nije obavezujući.
Trump ima sve u svojim rukama, a historija kaže da mu mjesto predsjednika daje mogućnost da uključi Ameriku u rat s Iranom.
Dodaj Komentar