Zlatko Lagumdžija: Vidjeste li vi, ljudi, ono u Puli?
Milorad Dodik: Jel Arenu? Vidio je ja kad sam bio na ekskurziji sa školom. Skoro sam se izgubio.
Željko Komšić: Gdje? U Areni?
Dodik: Ma jok. Oko Arene.
Komšić: Pa gdje ćeš se izgubit oko Arene?!
Dodik: A gdje neću?! Dala nam razredna dva sata slobodno i rekla da se nađemo ispred Arene. Šetali mi po Puli, raštrkali se, ja u jednom trenutku osto bez grupe, tačnije kazano, grupa ostala bez mene, pa kad je došlo zakazano vrijeme nekako sam samcijat pronašo Arenu. Al nikako skontat gdje mu to dođe ispred Arene kad je sva onako okrugla.
Komšić: Pa svagdje je ispred.
Dodik: Jest teoretski, al praktično nije. Oni tražili mene, ja tražio njih, a nikako da se nađemo. A svi bili negdje ispred.
Bakir Izetbegović: Ja šuplje priče!
Dodik: Nije šuplja priča već Arena. Jesi ti ikad vidio kakva je? Nigdje krova.
Izetbegović: Ja, što bi u onom američkom filmu sa De Nirom rekli: „Ko da je preko nje prošla vojska bosanskih Srba!“
Dodik: Pa nije De Niro igro u „Gladijatoru“ i nisu se tamo pominjali nikakvi Srbi, pa ni takozvani bosanski.
Izetbegović: Kakav, ba, „Gladijator“? I otkad se ti razumiješ u američke filmove? To je kod vas, kolko znam, zabranjeno.
Dodik: Nije ništa zabranjeno već je nepopularno. Neće narod da gleda holivudsku antisrpsku propagandu.
Izetbegović: A šta, taj „Gladijator“ nije propaganda?
Dodik: Izvini, to je istorijski film o gladijatorima koji su se borili u arenama. Jasno je meni da ti nemaš pojma o tome, jer nisu Rimljani u arene bacali vas muslimane već nas hrišćane.
Izetbegović: Vidim ja, tebi je dobar samo film gdje nema nas Bošnjaka.
Lagumdžija: Dosta više te šuplje priče i šuplje Arene! Nisam ja pito jeste li u Puli vidjeli Arenu već jeste li vidjeli ono ispred pulskog zatvora, ono kako su dočekali Babu…
Izetbegović: Čijeg babu?
Lagumdžija: Kako čijeg?! Pa svačijeg pomalo. Taj je šurovo sa svima.
Izetbegović: Čekaj, ti to misliš na…
Lagumdžija: Na Babu iz Kladuše, na Fikreta Abdića, ako mi napokon dopuštate da kažem na šta mislim i zašto sam insistirao da se sastanemo.
Izetbegović: Dopuštam ja, al nije tačno da je on šurovo sa svima. Šurovo je i sa Srbima i Hrvatima, samo nije sa legitimnim predstavnicima svoga naroda.
Dodik: To je isto ko da kažeš da nije šurovo sam sa sobom.
Izetbegović: Kako to misliš?
Dodik: Pa tako što je on bio najlegitimniji predstavnik svoga naroda. Na izborima je dobio najviše muslimanskih glasova, a onda ste ga šutnuli.
Dragan Čović: U pravu si, Mile. To je konstanta bošnjačke politike da ne priznaju onu koji dobiju najviše glasova. Evo naprimjer ova situacija s HDZ-om…
Lagumdžija: Pusti sad, bolan, HDZ i HDZ-ove! Imamo većih problema.
Čović: E nemate! Samo mi, legitimno izabrani predstavnici konstitutivnog hrvatskog naroda, imamo pravo da budemo najveći problem!
Lagumdžija: Nećeš ti određivat ko će u ovoj zemlji bit najveći problem! Valjda ja, kao ministar vanjskih poslova, imam najbolji uvid u kompletnu svjetsku situaciju, pa onda valjda znam i šta je naš najveći problem!
Dodik: Da nije Republika Srpska?
Lagumdžija: To je naša unutrašnja stvar.
Dodik: Bogami, nije! Mi smo, ako mene pitaš, za vas u Sarajevu sektor spoljnih poslova i tebe kao ministra iz tog resora potpuno poštujemo.
Lagumdžija: Nemoj da me poštuješ, života ti, nego me slušaj šta ti govorim! Imamo veliki problem s Babom, a imat ćemo i veći.
Komšić: Što bi nam on bio problem?! Ko da sami sebi nismo dovoljni…
Lagumdžija: Željko, nemoj da si i ti nerazuman! Pa vidio si valjda onaj doček ispred pulskog zatvora… Kako se ono zove?
Komšić: Mislim, Valtura.
Dodik: Mogli bi Amerikanci da vam snime film „Valtura brani Sarajevo“, da ga režira ona Anđelija.
Izetbegović: A mogo bi onaj Nikita Mihalkov da kod tebe na Vrbasu snimi „Tihi Don Korleone“.
Lagumdžija: Vi, ljudi, ko da ste u kinu. Samo vam još fale kokice, košpe i kikiriki.
Čović: Ako mene pitaš, bolje multipleks nego multikulti!
Lagumdžija: Ljudi, molim vas, uozbiljite se! Dok vi budalješete, Babo čeka da mu Hrvati izdaju ličnu kartu i pasoš, pa da se vrati u Kladušu.
Čović: To je njegovo pravo. A ti nemaš pravo da se miješaš u unutrašnje poslove jedne suverene države.
Lagumdžija: A šta kad se pojavi na granici?
Čović: Da mu pogranična policija kaže „Dobar dan!“, da mu pregleda dokumente i da ga carinik pita ima li što za prijaviti.
Lagumdžija: Ti stvarno želiš da se on vrati?
Čović: Ja želim da se poštuje jednakopravnost svih Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Lagumdžija: Otkad je Fikret Abdić bosanski Hrvat?
Čović: On je hrvatski Hrvat. Ima uredno državljanstvo i molim da se to poštuje. Ti si kao ministar vanjskih poslova dužan da razvijaš dobrosusjedske odnose s Republikom Hrvatskom.
Lagumdžija: Šta se ti, Dragane, praviš blesav?! Jesi li ga čuo kako prijeti da će obnovit svoju imperiju, Agrokomerc i tako to?
Čović: Pa ne možeš ti zaustavit strane investitore! Rekli su ti i Amerikanci da moraš poštivati tržišne slobode.
Izetbegović: Kakve tržišne slobode?! Da nam opet otvara privatne koncentracione logore?
Dodik: A šta bi ti: da logori budu u društvenom vlasništvu?
Izetbegović: Javila se firma! Ko da se ne zna da su vaši logori bili financirani iz inozemstva…
Lagumdžija: Ma ne radi se, haman, ljudi, o logorima! Ne prijeti Babo da će otvorit logore nego radna mjesta. A kod raje bi u ovoj krizi i nezaposlenosti mogla upalit takva demagogija, pa da ga dočekaju ko spasitelja.
Komšić: Ja mislim da bi to trebalo spriječit. Samo kako?
Čović: Babinom taktikom. Da mi njemu otvorimo radno mjesto.
