Danica – Dada Đikov iz Trebinja jedina je žena na Balkanu koja se u posljednjih 11 godina bavi poslom hendlera, vodiča pasa koji otkrivaju eksplozivne naprave, i jedina žena iz BiH koja je u Avganistanu bila na prvoj borbenoj liniji – preko žice, odnosno, van vojnog kampa Masumgar, domu talibana, u koji je poslata iz glavne baze u Kandaharu.
Ona je, u okviru kanadskog bataljona snaga NATO pakta, 14 mjeseci bila najisturenija meta talibanskim napadima, a ispred nje je na metar do najviše desetak metara uvijek išao njen pas tragač za eksplozivom, koji kada otkrije eksploziv ispod površine zemlje, jednostavno sjedne na to mjesto i čeka nagradu.
“Ono što je najbitnije jeste da moj pas nikada nije omanuo i svako otkrivanje eksploziva uspješno je okončano, ali smo, s druge strane, znali upadati i u zasjede, oko mene su ginuli ljudi, pri čemu je uvijek trebalo zadržati samokontrolu i zdrav razum dok ne dođe kopnena ili vazdušna podrška koja nas je izvlačila”, počinje priču ova neustrašiva djevojka, koja je od avgusta ove godine, kada se vratila iz Avganistana, već uspjela završiti i Izraelsku akademiju za VIP body garda u Makedoniji.
Trenutno je u rodnom Trebinju posvećena porodici, ponajviše sinu Stefanu, koji u vrijeme njenih angažmana ostaje sa djedom, Dadinim ocem, koji joj je, kako kaže, najveća podrška.
“Najprije sam, kao ljubitelj i uzgajivač pasa, uz koje je prohodao i moj jedanaestogodišnji sin, počela da se bavim ovim poslom ovdje u Trebinju, a onda sam kao hendler obišla sva nekadašnja bojišta iz proteklog rata u bivšoj Jugoslaviji, pa i liniju razgraničenja Turaka i Grka na Kipru, nakon čega je došla ponuda za Avganistan od Kanađana sa kojima sam i ranije sarađivala. Prihvatila sam je brzo i spremila se za 72 časa, jer nisam imala mnogo vremena”, objašnjava Dada.
Nedostatak vremena da o svemu podrobnije razmisli, najvjerovatnije ju je i odvelo u kamp Masumgar, dom talibana, u Pandžvai distrikt, gdje je bilo nekoliko kanadskih kampova i u kojem je poginulo 157 Kanađana. Iako se danas uz osmijeh prisjeća tih dana, kaže da je od njih devetoro šestoro odmah odustalo, ali i od njih troje u komandi niko nije vjerovao da je upravo ona hendler, pa je čak ni u prve dvije, tri patrole nisu pozivali. Kada su se uvjerili u njenu sposobnost, tražili su da produži ugovor na dva mjeseca, pa je umjesto 12, ostala 14 mjeseci, a i njeni pretpostavljeni su joj kasnije i pismeno iskazali poštovanje.
Iako se trudila da ni u jednom momentu ne pokaže svoju slabost, Dada kaže da nikada neće zaboraviti trenutke kada joj je najviše nedostajala porodica, naročito sin, a od svega joj je najteže pao tromjesečni period kada se, tek dvadesetak dana po dolasku u kamp, nije mogla javiti porodici, jer je bila na prvoj borbenoj liniji.
“Od najtežih doživljaja koje sam imala u Avganistanu, izdvojila bih moj prvi izlazak preko žice kada je ispred mene iz zasjede iskočio taliban i počeo da puca, gdje me je, naravno, spasao pancir, jer je pribranost stigla sa zakašnjenjem od nekoliko sekundi, ali je zato reagovao moj kolega koji je pucao. Veoma teško je bilo i moje prvo suočavanje sa bombašem samoubicom koji se pred mojim očima raznio, ali su mi momci iz podrške s ranijim iskustvom kazali šta je u pitanju i upozorili me da idem u zaklon, koji mi je, zajedno sa pancirom, spasao život”, kaže ova neustrašiva djevojka.
Spasavanje života jednih drugima, teški uslovi u kojima su djelovali, gdje osim pancira teškog preko 20 kg, svaki vojnik nosi i svoje sljedovanje hrane i vode, koji se kod Dade zbog psa množio sa dva, što je težilo još oko 50 kg, kao i neuslovna spavanja, održavanje lične higijene, učinili su valjda da u ovoj Hercegovki svaki od njenih kolega prepozna istinskog heroja.
“Oni su meni pomagali koliko su mogli, ponijeli bi mi i dio tereta koji nosim i u svakom momentu mi bili toliko dobri prijatelji da i danas održavam kontakte sa svima njima, od kojih me mnogi zovu u dalje zajedničke misije, ali ja čekam onu koja mi odgovara“, ističe Dada, dodavši da su Kanađani najprofesionalnija vojska u kojoj je bila i sa kojom je dolazila u kontakt.
Na kraju podvlači da je jako ponosna na svoju avganistansku misiju, jer zna da je i direktno i indirektno spasila brojne živote i dala doprinos boljem i pravednijem životu u ovoj azijskoj zemlji.
Tri minuta pod tušem
U vrijeme kada dame sve češće provode više vremena u kupatilima i spa centrima nego li da se bave ostalim aktivnostima, Danica – Dada Đikov je u avganistanskom kampu za tuširanje imala tačno tri minuta.
“Prva tri puta mojih tuširanja sam bila kažnjena, jer iz improvizovane tuš kabine nisam izašla na vrijeme, ali sam zato kasnije utempirala vrijeme na tačno 180 sekundi ili koji sekund manje”, prisjeća se sa osmijehom Dada i dodaje da se te navike dugo nije mogla odviknuti i kada je došla kući, u sopstveno kupatilo.
Panično buđenje
Po dolasku u Trebinje prvih nekoliko dana se budila u panici, jer je redovno iz mirišljave posteljine ustajala misleći da je u pitanju košmar, tražeći lično naoružanje sa kojim je, kaže, i spavala i u toalet odlazila.
“Najsmješniji i možda i najtužniji momenat je bio kada sam stajala sa prijateljima na ulasku u Stari grad u Trebinju kada je iznenada pred nas izašao dječak s plastičnom puškom, a mene uhvatila panika, tražeći lično naoružanje, jer su naoružana djeca u Avganistanu gotovo uobičajena stvar“, kaže Danica Đikov.
Nezavisne/Informer.ba
