Posljednji zatvorenici su početkom oktobra 1993. napustili “Dretelj” kod Čapljine, gdje je šest njih ubijeno, ali istraživanje BIRN-a pokazuje da, 29 godina poslije, najmanje osam pripadnika Vojne policije i sigurnosnih službi HVO-a i odgovornih koji su potpisivali dokumente o uslovima, ubistvima ili puštanjima logoraša nikada nisu procesuirani pred domaćim pravosuđem.
Branimir Tucak izvijestio je u julu 1993. godine svog nadređenog, visokog dužnosnika takozvane Herceg-Bosne, da su petorica zatvorenika u “Dretelju” preminula.
Kao nekadašnji pomoćnik načelnika Uprave vojne policije za sigurnost, Tucak je pisani izvještaj poslao Valentinu Ćoriću, bivšem načelniku Uprave vojne policije i ministru unutrašnjih poslova takozvane Herceg-Bosne.
“Do sada je u zatvoru umrlo pet zatvorenika: tri ubijena, prilikom navaljivanja na vanjska vrata, a druga dvojica prirodnom smrću, najvjerovatnije od srčanog udara”, navodi se u izvještaju poslanom Ćoriću, koji je u Haagu osuđen na 16 godina zatvora, između ostalog i zbog zločina u logoru “Dretelj” u blizini Čapljine.
Tucak je novinarima BIRN-a u telefonskom razgovoru kazao da je izvještaj o smrti zatočenika dobio od “osoba koje su bile tamo na straži ili od odgovorne osobe”.
“Mlad sam čovjek bio, ono što sam mogao raditi da se radi ljudski to sam radio, nikog dirao nisam, nikog osuđivao nisam. A što se svega toga tiče, to je Bože sačuvaj, nikada se ne ponovilo”, kaže Tucak, koji je s BIRN-om razgovarao telefonski.
U presudi kojom su prije pet godina u Haagu na 111 godina osuđeni Valentin Ćorić i još petorica optuženih navodi se da je šest osoba ubijeno ili preminulo u “Dretelju”.
Sudskom vijeću su zaokupile pažnju riječi Denisa Šarića, koji je izjavio da je 16. jula 1993. jedan zatočenik iz Prozora, po imenu Plavuškić, preminuo usljed dehidracije, navodi se u presudi.
Na upit da li je znao da je jedna osoba umrla usljed dehidracije, Tucak je odgovorio da nije znao. U sjećanju mu je ostalo da je jedna osoba umrla, ali da ne zna od čega, te da misli da je dobio izvještaj da je ta osoba preminula od srčanog udara.
On je nerijetko izvještavao osuđenog Ćorića, pa tako u jednom od izvještaja kaže da je u “Dretelju” bilo 2.270 zatvorenika i da je hitno potrebno povećati broj vojnih policajaca na osiguranju.
Tucak nikada nije optužen u Bosni i Hercegovini. On je jedan od najmanje tri osobe koje se spominju u jedinoj presudi donesenoj u Haagu za zločine počinjene u logoru “Dretelj” a koje kasnije nisu procesuirane u BiH.
BIRN je analizirao presudu i dokumente koji su korišteni u predmetu protiv šestorke i utvrdio da se u njoj navode imena osoba – kao potpisnika različitih izvještaja koji se odnose na uslove, ubistva zatvorenika, kao i njihovo puštanje iz “Dretelja” – čija odgovornost se nikada nije utvrđivala u sudskom postupku.
“Dretelj”, nadomak Čapljine, koji je nekada bio kasarna Jugoslovenske narodne armije (JNA) korištena kao skladište goriva za vojna vozila, bio je jedno od najzloglasnijih mjesta zatočenja u Hercegovini koja je tokom 1993. godine uspostavilo Hrvatsko vijeće obrane (HVO).
Pet osoba čija se imena spominju u presudi danas je nedostupno bh. pravosuđu ili za njih postoje informacije da su preminule.
Nedjeljko Obradović je bio zapovjednik Prve brigade “Knez Domagoj”. Sudsko vijeće utvrdilo je da je do smrti Plavuškića došlo jer su vojnici HVO-a lišili zatočenike vode i hrane po naređenju Obradovića.
U službenom izvještaju Ćoriću od 5. oktobra 1993. Ivana Ančića, kojeg je Tužilaštvo BiH kao upravnika optužilo za zločine u “Dretelju”, navodi se da je Prva brigada “Knez Domagoj” bila zadužena za ishranu zarobljenika, a da vojni policajci u “Dretelju” nisu imali uvid u vrstu, količinu i broj obroka koji su dijeljeni.
BIRN BIH/Informer.ba
