Bosna i Hercegovina je država koja ima više privatnih, nego javnih, državnih visokoškolskih ustanova. Sistem bolonjskog obrazovanja nije ponudio očekivani i najavljivani kvalitet. Država ulaže malo, a posao nakon sticanja diplome lutrija je za većinu studenata.
Nakon što je diplomirao na Mašinskom fakultetu u Tuzli, Admir Mujkić nije mogao dobiti posao u Srednjoj školi u Gračanici. Umjesto njega zaposlena je osoba sa srednjom stručnom spremom. Pri zaposlenju, presudila je stranačka pripadnost:
„Sve je vezano za konkursnu proceduru iz 2014. godine, gdje je na mjesto profesora praktične nastave mašinske grupe predmeta primljen Imamović Arif sa SSS. Nije čak imao ni diplomu VKV majstora V stepen zanimanje zavarivač. Direktor mu je poslije konkursne procedure izdao diplomu u roku od 24 sata. Ja kao diplomirani inženjer mašinstva, sa osam godina radnog iskustva, sam dobio odbijenicu na tu poziciju”, priča Admir Mujkić.
Od ukupno 47 država potpisnica Bolonje, BiH ima daleko najkomplikovaniji sistem visokog obrazovanja. Nadležnost leži na kantonalnim i federalnim ministarstvima, tako da je ova oblast u BiH uređena sa 12 Zakona i Okvirnim zakonom na nivou države.
Ipak, do fakultetske diplome u BiH danas je veoma lako doći. Uz novac ili političke veze može se vrlo lako završiti i Medicinski fakultet. Primjerice, na Medicinskom fakultetu u Travniku predavanja traju tek po nekoliko sati i to u dane vikenda.
Štamparije diploma
Profesor na Tehnološkom fakultetu Benjamin Mahmutbegović napisao je knjigu “Karikatura”, želeći tako prikazati kako je stranputicom krenulo visoko obrazovanje ovdje:
„Tu sam ukazao na neke loše strane obrazovanja u BiH, koje bi možda postojale i mimo Bolonje, a one su kroz ovu reformu i uvećane. Tu su korupcija, nepotizam i neke druge stvari, a pogotovo je prisutan efekt turbofolkizacije visokog obrazovanja. To je osnivanje, bez kontrole, velikog broja visokoškolskih ustanova bez stvarnog ekonomskog razloga”, kaže Mahmutbegović.
U posljednjih deset godina, u BiH otvoreno je 35 privatnih fakulteta. Ministarstva obrazovanja, što entitetska, što kantonalna, bez posebnih i kompliciranih procedura, daju im dozvole za rad. Po diplome na privatne univerzitete uglavnom odlaze oni koji su već zaposleni samo kako bi zadržali radna mjesta.
Profesor sa tuzlanskog Univerziteta Vedad Pašić kaže da su privatni univerziteti sasvim normalna pojava u svijetu i da potreba za njima postoji. Smatra kako su oni u uređenim zemljama zdrava konkurencija, što u BiH nije slučaj:
„Većina fakulteta ne radi svoj posao na kvalitetan način i oni su bukvalno štamparije diploma. Te diplome su bezvrijedne. Siguran sam da će veoma brzo doći do određenih koraka u državnoj upravi koji se tiču zdravstva i školstva, da bi se te stvari uklonile. Onda će ljudi, koji su prevareni od takvih visokoškolskih ustanova, morati da traže svoju zadovoljštinu na sudu”, komentariše Pašić.
Većina privatnih fakulteta u BiH predstavlja legalizovani kriminal, smatra predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske Branko Todorović:
„Znamo i vidimo da su tu ne radi, ni o kakvim fakultetima, da se ne radi ni o kakvom procesu obrazovanja i svemu onome što se pod tim podrazumijeva. Tu se radi o jednoj groteksnoj imitaciji procesa obrazovanja, o jednom potpuno neskrivenom kriminalu, gdje studenti ne polažu ispite. Sve u svemu, ovdašnja vlast uspjela je obrazovanje pretvoriti u jednu lakrdiju, gdje danas svako može kupiti doktorat ili diplomu bilo kog fakulteta za par hiljada maraka”, ocjenjuje Todorović.
Polemike o tome koji su fakulteti bolji, javni ili privatni, bezpredmetne su u BiH, smatra profesor na Banja Luka Collegu Mladen Mirosavljević. Ovdje je problem nepostojanje standarda koji bi osiguravali kvalitet obrazovanja, počevši od osnovnog pa do visokog:
„Ukoliko se uspostave jasni kriteriji, koje treba da ispunjavaju visokoškolske ustanove u BiH, onda će biti jasno ko može da opstane i ko može da produži da djeluje kao visokoškolska ustanova i bavi se obrazovanjem u BiH”, kaže Mirosavlević.
U BiH ima 45 visokoškolskih ustanova, od čega je 10 javnih, a 35 privatnih. Studentima se nudi obrazovanje po više od 1.600 studijskih programa.
Većina univerziteta u Bosni i Hercegovini nije upisana u registar akreditiranih visokoškolskih ustanova, što znači da diplome sa tih univerziteta nisu priznate u Evropskoj uniji. Iako postoji Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH, ona, kako tvrdi njen direktor Husein Nanić, ne vrši provjeru kvaliteta rada visokoškolskih ustanova:
„Stopostotna kontrola odobravanja, licenciranja i kontrole rada visokoškolskih ustanova je u nadležnosti kantona, Brčko distrikta i entiteta RS. Mi ne dajemo dozvole za rad, agencije ne kontrolišu izdavanje diploma, niti način kako funkcionišu visokoškolske ustanove“, navodi Nanić.
Pitali smo mlade kojim fakultetima više vjeruju, privatnim ili javnim?
„Javnim fakultetima u našoj zemlji, privatnim u inostranstvu. Ne pitaju te koliko imaš ispita, nego koliko ti je ostalo rata. Sve ide preko novca, a niko ništa ne zna. Takvi ljudi ovdje trebaju biti doktori, pravnici, ekonomisti.“
„Možda više vrijedi diploma na javnom fakultetu, ali i to je pitanje.“
„Odlučila sam se za državni fakultet i studiram deficitarno zanimanje. Smatram da postoji neka šansa da prije dođem do zaposlenja.“
„Javni fakultet. Čuo sam da ne uzimaju ozbiljno diplome sa privatnih fakulteta, kao što uzimaju državne. Bolji su sa znanjem na državnom i kvalitet se mnogo poboljšalo. Bolje su prilike.“
Osim stranačkih i rodbinskih veza, korupcije i lakog sticanja diploma, u BiH, visoko obrazovanje nije usklađeno ni s potrebama tržišta, na što se već godinama upozorava. I dalje se obrazuje najviše kadrova za ono što najmanje treba tržištu. Zato oni koji završe fakultete sve više biraju napustiti ovu zemlju jer ovdje s diplomom budu ionako tek broj na predugačkoj listi nezaposlenih.
RSE/Selma Boračić/Informer.ba
