Diplomatska trvenja između Turske i Izraela zaoštravaju napetosti na Bliskom istoku. Zato obje zemlje moraju da poboljšaju svoje odnose, smatra Baha Ginger u svom komentaru za DW.
Kada je izraelska specijalna jedinica prije godinu dana napala brodski konvoj “Mavi Marmara” koji je trebalo da probije izraelsku blokadu i doveze 10.000 tona humanitarne pomoći u Gazu (pri čemu je ubijeno devet ljudi), turski premijer Recep Tayyip Erdoan je zaprijetio da će humanitarne konvoje u pravcu Gaze ubuduće pratiti turska mornarica.
Turska i Izrael “šutaju” penale jedni drugima
To se, najvjerovatnije, nikada neće desiti. A i bilo bi fatalno, kada bi Turska ignorisala izvještaj UN-a, koji je blokadu Gaze označio opravdanim, a izraelski vojni angažman protiv turskog humanitarnog broda u međunarodnim vodama kao pretjeranu reakciju.
Ništa boljim nije se pokazao ni izraelski ministar spoljnih poslova Avigdor Liberman. Spomenuo je “kaznene akcije” protiv Turske. One bi se mogle odnositi na podršku jakog jevrejskog lobija u američkom senatu za priznavanje “genocida” nad Armencima 1915/16. godine. A mogli bi i da “porade” na podizanju ugleda Kurdske radničke partije (PKK) koja je u Americi i Evropskoj uniji svrstana pod “terorističku organizaciju”.
Turska i Izrael nemaju alternativu za sklapanje međusobnog mira. Turska je od 1952. godine kao članica NATO-a postala pouzdan saveznik zapada i decenijama dokazivala svoju lojalnost zapadnoj alijansi. Izrael je okružen sa manje ili više neprijateljski raspoloženim susjednim zemljama, čiji despoti i diktatori padaju jedan za drugim kao kule od karata. Erdoan mora prihvatiti izvještaj UN-a, a Izrael bi trebao razmisliti da li postoji neki drugi način osim napadanja brodova i ubijanja ljudi.
“Ekstremni stavovi su glupi i opasni”
Erdoan bi trebao da razmisli i da li mu je uopšte potrebno pojačavanje te populističke antiizraelske strategije. Njegova funkcija je prije tri mjeseca potvrđena sa skoro 50% glasova. Nakon što je time na unutrašnjo-političkom planu marginalizovao svojevremeno moćnu tursku vojsku, sada može da radi šta mu je volja.
Ako Erdoan želi da uđe u istoriju, neka to onda bude u pozitivnom kontekstu. Lako je započinjati ratove i konflikte, ali je teško stvoriti i osigurati mir. Pozitivnih primjera u istoriji ima dovoljno: tursko-grčkih, njemačko-francuskih, poljsko-njemačkih….
Za Erdoana bi bilo bolje kada bi vodio neku umjereniju politiku. Regionalne ambicije Turske bi kroz ekonomski razvoj, zaštitu krhkog mira na Bliskom istoku i ležerniju politiku prema susjedima ostavljale bolji utisak od igre sa vatrom u blizini bureta baruta.
Ni Erdoanu, a ni Netanjahu ne bi pala “kruna s glave” kada bi svoje diplomatske odnose podigli na viši nivo. To podrazumijeva i činjenicu da se Izrael ne mora sramiti, ako se izvini za ubistva ljudi u vojnim akcijama. Ustrajavanje na ekstremnim stavovima je glupo, nerazumno i opasno.
Informer.ba
