Bilo je dobro dok je trajalo. Politika osmišljena još 2002. od strane tada novoizabrane vlasti i nazvana “nula problema sa susjedima” pomogla je Turskoj da se vine u sam vrh uticajnih regionalnih sila.
Cilj te politike, da se izgrade jake ekonomske, političke i socijalne veze sa najbližim susjedima a smanjuje zavisnost od SAD, činio se na vidiku. Ali Arapsko proljeće otkrilo je svu ranjivost te politike i Turska sada mora da traži nova vodeća načela za regionalni angažaman.
Do početka arapskog ustanaka, “nula problema sa susjedima” značilo je nula problema s bliskoistočnim autokratskim režimima. Ali, kada je arapska politička opozicija počela da skreće pažnju početkom ove godine, Vlada premijera Redžepa Tajipa Erdogana suočena je sa neizbježnim izborom: želi li zadržati svoje dobre odnose sa autoritarnim arapskim vođama ili priznati da građani tih zemlja nemaju “nula probleme.”
Revolt u Libiji predstavljao je prvi snažan izazov sa tursku politiku. Dok su zapadni partneri Turske brzo i bez dileme prekinuli odnose sa libijskim liderom Moamerom Gadafijem i podržali opoziciju, princip “nulti problem“ diktirao je turskoj Vladi održavanje odnosa sa starim režimom. Nakon što je prvobitno zauzela neutralnu poziciju, Turska je ubrzo shavtila da će joj neodlučnost nanijeti štetu.
Turska je tako bila konfrontirana temeljnim sukobom između svoje politike nekritičkog angažmana s regionalnim političkim vladarima i imperativom da podrži težnje libijskog naroda ka demokratiji. Na kraju, Vlada se odlučila da podrži ove posljednje na štetu bivšeg režima, čime je definitivno okončala politiku “nula problema sa susjedima”. Turska je tako postala posljednja članica NATO-a koja je podržala libijske pobunjenike.
Na mnogo načina Sirija je postala lakmus papir za politiku „nula problema sa susjedima”. Ali sirijska kriza je postala i još jedan ekser u mrtvačkom sanduku regionalne politike Turske. Na kraju 1990-tih Sirija i Turska bile su na ivici rata, zbog sirijske podrške kurdskim teroristima. Ali dvije vlade su popravile odnose, čak uspjele i da upostave zajedničko regionalno tržište.
Rješavanje vlastitih demokratskih nedostataka
Tako da kada su izbili masovni protesti u Siriji janura ove godine, Turska se nadala da će to aktivno uticati, da odnos međusobnog povjerenja koji su dvije zemlje razvile, na sirijskog predsjednika Bašar al-Asada da se okrene prema demokratskim reformama. Suočeni međutim sa Asadovom nepopustljivošću, Erdoganova vlada pokazala je da je naučila lekciju na sopstvenom libijskom iskustvu koje je prethodilo: ovaj put, Turska nije oklijevala prije oštre kritike Asada.
Istovremeno se retorika turske vlade takođe promijenila. Dajući punu podršku sirijskoj opoziciji, turski su lideri započeli izvršavati obaveze svoje države, pružati zaštitu žrtvama na Bliskom istoku.
Posljedice ovog fundamentalnog pomaka u gledanju Turske na regionalna dešavanja vjerovatno će biti duboke. Nakon svega, Turski pogled implicira da je namjera, prvi put u istoriji od kada je ta zemlja republika, promocija demokratskih principa u regionu.
Više glasne politike Turske u pitanjima vezanim za temeljne slobode i demokratske reforme u regionu nužno će promijeniti odnose Turske s manje progresivnim susjedima. Zaista, ako nova agenda Turske postane kredibilna, Erdoganova vlada ne može i dalje zatvarati oči pred brutalnim kršenjima ljudskih prava u susjednom Iranu, a upravo je Erdoganova vlada prva čestitala reizbor predsjedniku Mahmudu Ahmadinedžadu nakon pokradenih predsjedničkih izbora 2009.
Jednako važna komponenta vjerodostojnosti nove politike biće Turska sposobnost za rješavanje vlastitih demokratskih nedostataka, posebno onih koji se tiču slobode izražavanja, nemiješanja u rad medija, i manjinska prava. Napredak u tim područjima biće ključan za uspjeh Turske spoljnopolitičke agende.
Geopolitička uloga Turske, kao zemlje koja je ujedno i evropska i bliskoistočna je složenija nego ikada. Za takve zemlje, ne postoji tako nešto kao “nema problema.” U okruženju koje se preoblikuje na nepredvidljive načine, usljed aktuelnog arapskog buđenja, Turska će morati redefinisati značenje pojma “dobar susjed“.
*Autor Sinan Ulgen je stipendista na Univerizetu Carnegie Evropa i predsjednik Edam think tank insituta sa sjedištem u Istanbulu.
RSE/Informer.ba
