Pojavljivanje Ratka Mladića, optuženog za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, u centru Sarajeva pratili su članovi udruženja koja okupljaju žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Negodovali su na njegovo ponašanje u sudnici, a neki predstavnici nevladinog sektora poručuju da će Haški sud morati da promijeni neke odredbe kako ne bi dozvolio da se Mladićevo ponašanje ponovi.
Istovremeno, neki od njih navode da se Srbija i Republika Srpska trebaju ograditi od zločina koje je počinio bivši komandant Vojske Republike Srpske.
Njegovo izjašnjavanje o krivici pratila je i Zejneba Čengić, koja je izgubila sina, a posmrtne ostatke muža će ukopati 11. jula u Potočarima.
„Doći će on ondje gdje treba i koliko je zaslužio. On ne može slagati ili pobjeći od samog sebe“, kazala je Čengić.
Džemili Hrnjić u Prijedoru je ubijen brat. Ona, ali i porodice preživjelih iz tog grada, traže da se uhapse i ostali koji su krivi za ubistva i silovanja u prijedorskim logorima Trnopolje, Omarska i Keraterm:
„U Prijedoru se još šetaju ratni zločinci.“
Televizijski snimci stranih medija koji su 1992. prikazali zatvorenike u logoru Keraterm kod Prijedora zaprepastili su tadašnju svjetsku javnost. Na snimku, na kojem su iza bodljikave žice prikazani ljudi koji su više ličili na kosture, bio je i Fikret Alić.
Njegovo tijelo, na kojem su se mogle prebrojati kosti, šokiralo je svijet. Uprkos strahotama koje je preživio, vratio se u Kozarac. Na pitanje šta očekuje od haških suđenja, kaže:
„Ne znam šta da očekujem od te istine. Hoćemo se zajedno pomiriti – svi ljudi koji smo normalni, koji smo proživjeli ovo sve, Srbi, Muslimani, Hrvati – ako se mi nećemo ujediniti, onda nemamo šta očekivati u novoj budućnosti historije.“
A da pomirenje naroda u Bosni i Hercegovini zavisi od njih samih, a ne od onih kojima se sudi, pokazuje i ponašanje Ratka Mladića u sudnici. Čovjek koji je bio strah i trepet tokom rata, pokušao je na isti način, bez osjećaja krivice za žrtve, da demonstrira to i danas.
Zaustaviti trovanje ljudi lažima
Predsjednica Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević navodi da njegovo ponašanje ne iznenađuje, jer pokazuje pravo lice Mladića, onakvog kakvog pamte i porodice čiji su najmiliji bili njegove žrtve. Ipak, napominje Memišević, Haški sud će takvo ponašanje morati da prekine.
„Inače će sam Tribunal izgubiti kredibilitet i vjerodostojnost, a on je osnovan u biti da se pravda zadovolji, osnovan je upravo da se pokaže žrtvama da se njihov glas čuo i da će zbilja u konačnici pravda biti zadovoljena. Ako to ne bude, onda zbilja smatram da je to jedan fijasko za sam Savjet bezbjednosti koji je etablirao ovaj Sud“, kazala je Memišević.
„Svakom onom ko je pratio dosadašnja događanja pred Sudom je sasvim jasno da će i on, kao i Milošević, i Šešelj posebno, činiti sve da opstruiraju rad Suda i da će će eskivirati visoku mjeru nepoštovanja Suda. Prema tome, sada je na Sudu da on reaguje u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju. Nama ostaje da vjerujemo da će to biti vrlo efikasno i da mu se neće dopustiti tako veliki manevarski prostor – jer imaju iskustvo iz prethodnih slučajeva“, rekao je Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva.
Povodom izjašnjavanja o krivici, u centru Sarajeva je postavljen „Zid istine“, na kojem svi građani mogu postavljati fotografije, imena i druge uspomene na svoje najbliže koji su život izgubili tokom posljednjeg rata u BiH.
Za Satka Mujagića, bivšeg logoraša, to je i zid srama, dok god se, kako kaže, Srbija i Republika Srpska ne ograde od zločina koje je počinio Ratko Mladić. Zbog toga, Mujagić poručuje:
„Jasno i glasno: neka prestanu trovati vlastiti narod lažima, nebulozama. Mislim da je došlo vrijeme da se jednostavno kaže šta se desilo. Mladić je optužen za genocid u devet opština u Bosni i Hercegovini. Vjerujem i da će biti i osuđen za to. Tim se ne smije niko ponositi jer to je sramota. Ja se ne ponosim nijednim zlodjelom u ime Bosne i Hercegovine. Ako neko već želi da bude patriota, neka slavi Novaka Đokovića koji danas slijeće u Beograd, učinio je veliku stvar i za sebe i za svoj narod. A ovog – ne znam kako da ga nazovem tog čovjeka – treba jednostavno zaboraviti, a ono što je uradio treba pamtiti.“
