Veseo je dan u kampusu fabrike “Foxconn, čuvenom Foxconn Cityju, u kineskom gradu Šendženu, gdje armija od oko 300.000 radnika jede, spava i “štancuje” neke od najpopularnijih IT uređaja današnjice: “Iphone”, “playstation”, kućne računare.
Najprije, tu je parada; spektakl sa balonima, vuvuzelama i nasmijanim radnicima i radnicama maskiranim u gejše, spidermane… Zatim, dvosatni slet sa akrobatama, muzikom i vatrometom. Na kraju, kliču se slogani: “slavite svoj život” i “brinite jedni o drugima da bismo izgradili divnu budućnost”.
Zvuči previše idilično za spontano radničko okupljanje?
I jeste previše idilično. Riječ je, zapravo, o zajedničkoj “produkciji” radničkih sindikata i uprave fabrike, kako bi se popravilo psihičko stanje zaposlenih u Foxconn Cityju poslije 11 samoubistava njihovih kolega, koji su u periodu od osam mjeseci okončali svoje živote skočivši sa višespratnih spavaonica u kampusu.
“Industrijski monstrum”
Taj prizor je u kasno ljeto 2010. godine zabilježila ekipa američkog magazina “Blumberg” tokom posjete industrijskom čudu zvanom Foxconn City. Do kraja te godine, još sedmoro radnika je skočilo sa spavaonica, ukupno 18, od čega je 14 poginulo. To je, istina, i dalje ispod kineske nacionalne stope samoubistava.
Ipak, “industrijsko čudo” Kine, koje je nekoliko godina ranije privuklo gigante poput “Apple”, “Microsofta”, “Motorole”, “Philipsa” i “Toshibe”, da pomenemo samo neke, u javnosti je postalo “industrijski monstrum”. Ili logor koji proždire na stotine hiljada radnika, uglavnom mladića iz seoskih oblasti Kine, da bi “štancovali” popularne gedžete poput “Iphona” po skoro nemoguće niskim tarifama.
Potrošači na Zapadu su po prvi put počeli da razmišljaju o cijeni svojih visokotehnoloških igračaka.
Vlasnik “Foyconna”, tajvanski biznismen i multimilijarder Teri Gvo, otvoreno priznaje da je firma sporo reagovala na pojavu samoubistava.
”Biću iskren. Dogodilo se prvo (samoubistvo), pa drugo i treće, ja to nisam vidio kao ozbiljan problem. Mi ukupno zapošljavamo 820.000 radnika. Sada se osjećam krivim. Poslije petog samoubistva odlučio sam da uradimo nešto drugačije” – rekao je živopisni Gvo, o kojem ćemo više pričati drugom prilikom.
Gvo i “Foxconn” su, za početak, stvarno uradili “nešto drugačije”, mada bi mnogi izabrali riječ “bizarnije”. Širom kampusa je razapeto tri miliona kvadratnih metara žućkaste mreže za “hvatanje” radnika koji skaču u smrt sa krovova spavaonica. Poruka je jasna: možete da skočite, ali nećete moći da se ubijete.
Ukinute su povlastice i nadoknade za porodice samoubica, pošto je jedan od njih u oproštajnoj poruci napisao da je odlučio da okonča svoj život da bi obezbijedio svoju porodicu novcem od tih “beneficija”.
Od normalnijih poteza, “Foxconn” je zaposlio 100 psihologa i u kampusu oformio savjetodavni centar koji radi 24 sata dnevno. Radničke plate su povećane 30 odsto, na 1.200 juana (176 dolara) mjesečno i obećane su dodatne povišice. Danas, skoro dvije godine kasnije, dnevnica iznosi 17 dolara, a stopa samoubistava je svedena na minimum.
S druge strane, kako navodi “Daily telegraph”, radnici “Foxconna” i dalje ne mogu da podnesu vojnu disciplinu u fabrici, pa svakog mjeseca otkaz da 24.000 ljudi, koji brzo bivaju zamijenjeni svježim regrutima.
“Dobili smo plikove, a koža nam je pocrnila”
Došla je srećna Nova 2012. godina, a radnici “Foxconna” su i dalje daleko od srećnih, iako su samoubistvo samo prošlost. Posljednji štrajk je počeo 2. januara, kada je oko 150 zaposlenih prijetilo skokom sa krova fabrike žaleći se očajnim uslovima rada na pokrentoj montažnoj traci. Skinuti su sa vrha zgrade poslije devet dana.
”Nisu nas obučili i radili smo za sitniš. Pokretna traka se kretala veoma brzo i već poslije prvog jutra smo svi dobili plikove, a koža na rukama nam je pocrnila. Fabrika je puna prašine i niko to nije mogao da podnese’‘ – rekao je “Daily telegaphu” jedan od radnika.
I zaista – kako izgleda prosječan dan prosječnog radnika ili radnice u Foxconn Cityju?
U Foxconn Cityju danas radi 230.000 ljudi. To je pravi mali grad, sa prodavnicama brze hrane, bankomatima, olimpijskim bazenom… I knjižarom, koja sa istaknutog mjesta prodaje biografije kontroverznog vlasnika “Foxconna”, Terija Gvoa. Među njima je kolekcija Gvoovih aforizama i poslovica, uključujući i one zabrinjavajuće, poput “i rad je neka vrsta radosti”, “strogo okruženje je dobra stvar”, “gladni ljudi imaju veoma bistar um” i “lako je dobiti hiljadu vojnika, teško je naći jednog generala”.
Ulice su sivkaste i dosadne, ali čiste. Radnici šetaju, smiju se, puše u hladu drveća, ako se ne odmaraju u spavaonicama, koje su reportera američkog magazina “Wired” po opremljenosti podsjetile na prosječan kampus univerziteta u Sjedinjenim Državama. U “Foxconnu” tvrde da je vlasnik Teri Gvo lično insistirao da spavaonice budu bolje od onih koje bi radnici mogli samostalno da iznajme u Šendženu.
Kada je vrijeme za posao, radnik uđe u betonsku petospratnicu, navlači plastičnu jaknu i kapu, a platnene “kaljače” preko cipela. Tokom radnog vremena uglavnom sjedi ili stoji na jednom mjestu, na primjer, sklapajući “Iphone”. Ako mora u toalet, podigne ruku i trpi dok mu ne nađu zamjenu. Ima sat vremena za ručak i još dva mala odmora od po 10 minuta. Radi 10 sati, možda i više, zavisno od količine posla.
Poslije radnog vremena, odšeta do spavaonice ili uhvati vožnju minibusom, gdje dijeli sobu sa najviše sedam kolega, po rasporedu koji određuje menadžment firme. U slobodno vrijeme može da šeta, gleda TV u zajedničkoj prostoriji, možda svrati do “cybercafea” širom kampusa i igra video igre ili odgovara na e-mailove. Ako mu se posreći sa djevojkom, na raspolaganju su privatne odaje.
Sljedećeg jutra, umije se i istušira u zajedničkom kupatilu.
A onda – sve ispočetka.
Blic/Informer.ba
