Život u Brodu, ili Bosanskom Brodu – kako se ovaj grad uz Savu na granici sa Hrvatskom nekada zvao, umnogome je drugačiji nego je bio prije 20 godina. Iako su odnosi sa susjednim Slavonskim Brodom dobri, ipak to više nisu bratski gradovi kakvi su nekada bili, a u Brodu više nema ni prijeratnih stanovnika.
Dvije decenije poslije rata, Hrvati se ne vraćaju u ovaj grad – jedni jer nemaju novca za popravak kuća, a ni posla, a drugi su već započeli život preko Save, u Hrvatskoj koja im je postala druga domovina.
Već godinama Ivan Cindrić gotovo svakodnevno dolazi iz Slavonskog u Bosanski Brod, odnosno Brod, kako se ovaj grad danas zove. Do prije 20 godina to ne bi bilo ništa neobično kada su ova dva grada živjela kao jedan. Brođani su se često školovali i radili u Slavonskom Brodu u Hrvatskoj, a živjeli u Brodu na bh. strani.
Danas ova dva grada dijeli državna granica, i sve ono što je protekli rat ostavio iza sebe. Ivan je potkraj ratne 1992. godine iz rodnog Bosanskog prešao u Slavonski Brod, gdje i danas živi sa porodicom.
Kuća i imanje ostali su sa bosanske strane, za obnovu nikada nije skupio dovoljno novca, a pomoći, kaže, nije imao. Našli smo ga ispred srušene kuće, nadomak Save, u razgovoru sa komšijom koji se brine o onome što je ostalo.
„Političari su puni izraza kao transparentno i tako. A nije baš bilo transparentno. Pojedinici su obnovili kuće, dvije, a jesu se ili nisu vratili, a nekome ko nije imao zgodne prilike ili poznanstva izgrađena je neka straćara“, kaže on.
Sa područja bosanske Posavine izbjeglo je oo 200.000 Hrvata, a najveći broj ni 16 godina poslije rata nije se vratio. Razlozi su brojni, kaže predsjednik Udruženja za povratak „Fenix“ Ivan Brico, koji se u rodnu Derventu vratio još prije 13 godina.
„Ja sam to svrstao u tri faktora. Prvi faktor je volja. Ja sam se vratio 1999. godine, imao sam volju da se vratim. Drugi faktor je obnova infrastrukture. Mi smo sada obilazili sela gdje su Hrvati živjeli. Prošle godine, zahvaljujući vojsci BiH, smo te puteve osposobili za kakav-takav prolaz. Bili su potpuno neprohodni putevi. Ljudi nisu mogli doći svojoj kući, kamoli da obnavljaju. Treći faktor je zapošljavanje, a tome bih dodao još i obnovu. Mislim da određene udruge koje su do sada radile, ali i lokalne zajednice gdje su te udruge djelovale, nisu imali nikakve planove i programe za povratak izbjeglih i raseljenih osoba“, navodi Brico.
Iz ovog pitomog, ravničarskog kraja u martu 1992. godine počeli su prvi oružani sukobi, koji su se brzo širili Bosnom i Hercegovinom i ubrzo pretvorili u četverogodišnji rat. U Brod i okolna sela, poput Sijekovca, život se polako vraća.
Ali ni ovaj kraj, kao i mnogi drugi širom BiH, više nije kao što je bio prije 20 godina. Stanovništvo se raselilo i promijenilo, i brojno i nacionalno, kaže načelnik Broda Milovan Čerek.
„U predratnom periodu Brod je imao 33.400 stanovnika, od čega je 12 posto bilo muslimanskog življa, a Srba i Hrvata negdje podjednako, s tim da je jedan dio bio onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni. Danas mi kažemo da nas ima 22.000, iako popis nije bio. Što se tiče nacionalne strukture, danas su tu pretežno Srbi, iako su se Bošnjaci vratili uglavnom na predratna ognjišta i žive tamo gdje su i živjeli. Hrvata ima znatno manje nego što ih je bilo prije. Oni ne mogu naći ovdje egzistenciju, ne mogu obezbijediti posao, nemaju nekakav jak razlog da školuju djecu ovdje jer su već počeli školovanje djece u sredinama gdje žive“, kaže Čerek.
Brod je na približno istoj udaljenosti od oko 200 km od Sarajeva, Beograda i Zagreba, a njegov zaštitni znak od 1892. godine je Rafinerija nafte. Od 2007. godine Rafinerija ponovo radi. U vlasništvu je ruske kompanije „Zarubeznjeft“ .
Iako nije u punom kapacitetu, danas zapošljava oko 1.600 radnika, što je značajno popravilo standard građana. I kao rijetko gdje u BiH, ovdje je tri puta veći broj zaposlenih nego penzionera. Značajan dio prihoda ostvaruje se i trgovinom jer su zbog nižih cijena česti kupci iz susjedne Hrvatske.
Već naredne godine, u julu 2013., kada Hrvatska postane punopravna članica, Brod i Brođani biće najbliže EU.
Lokalne vlasti ističu kako dva grada imaju korektnu saradnju, ali da bi ona mogla biti i bolja, te kako niko za sada ne razmišlja koliko bi se život uz granicu sa Savom uskoro mogao promijeniti.
RSE/Informer.ba
