Već desetljećima se čini da su palestinski vođe ponekad svom narodu najgori neprijatelji. Tamošnji radikali suprostavljaju se Zapadu bombaškim i raketnim napadima, podrivajući time širom svijeta pravednu palestinsku borbu. Istovremeno time jačaju izraelske desničare i ubijaju „golubicu mira“.
Ovih je dana svijet potpuno zbunjen promjenama koje se dešavaju. Sada su Izraelci ti koji zauzimaju maksimalističke stavove. Premijer Benjamin Netanjahu izolira svoju zemlju, njegov tvrdi i nepopustljivi stav oko dalje izgradnje naselja na palestinskim teritorijama djeluje kao nacionalna samoubilačka politika. A ništa više ne nagriza nadu za bilo kakav budući mirovni ugovor, od dalje izgradnje izraelskih naselja.
Paralelno s palestinskim (opravdanim) zahtjevom za priznavanje države, a nakon što je američki predsjednik Barack Obama obećao da će u UN-u stopirati izglasavanje nezavisnosti Palestine, Netanjahu je objavio da će graditi više od hiljadu novih kuća u dijelu Jerusalema kojeg su Izraelci zauzeli 1967.godine. umjesto da svojim mirnodopskijim ponašanjem zahvali Obami na podršci, izraelski premijer mu je ovim potezom stavio „prst u oko“.
Možda neće biti ljutih odgovora, jer većina smatra da je taj dio grada ionaklo podložan razmjeni. Možda zato nove stambene jedinice ne igraju veliku ulogu, ali…u ovoj poziciji takva objava zapravo je oproštajni poljubac svakom mirovnom dogovoru.
Bivši američki predsjednik Bill Clinton optužio je u septembru Benjamina Netanjahua da je kriv za neuspjeh bliskoistočnog mirovnog procesa. Potkrepljujući ovu izjavu Clinton je istaknuo da su demografske i političke promjene u izraelskom društvu, državu napravile još konzervativnijom.
Desničari održavaju na vlasti radikale
Naravno da Netanjahu nije jedina prepreka miru. Palestinci su podijeljeni, Hamas kontrolira Gazu. I to je najtužnija bliskoistočna stvarnost : desničari Izraela održavaju na vlasti radikale u Palestini.
Opasno razdoblje vlada na Bliskom istoku. Većina Palestinaca ima osjećaj da se mirovni proces zaledio, a dvije trećine Izraelaca (prema posljednjim anketama) smatra da mira s Palestincima nikada neće biti.
Najbolji način za Palestince bio bi veliki nenasilni mirni otpor kojeg bi predvodile žene nadahnute radom Mahatme Gandija i Martina Luthera Kinga juniora. Sve veći broj Palestinaca i uzima takav model, iako stvar povremeno pokvare brzopleti mladići koji bacaju kamenje.
Izraelske odbrambene snage mogu se nositi s bombašima samoubicama, ili raketama Hezbolaha. Ali nisam siguran da mogu pobijediti palestinske žene kopje blokiraju ceste prema ilegalno izgradjenim naseljima, ženama koje su spremne podnijeti suzavac na videima koji će odmah biti objavljeni na YouTube-u.
Demokratija je pravo glasa
Izraelski premijer Netanjahu izraelsku sigurnost potkopava i „paljenjem mostova“ s dojučerašnjim najvećim prijateljima i saradnicima – Turskom. Što nam je dakle dalje činiti?
Ako mirovni sporazum nije na vidiku, a Izrael nastavlja okupaciju, onda bi jevrejska država trebala dati pravo glasa svim Palestincima koji hoće učestvovati na izraelskim izborima. Jer, ako Jevreji mogu birati na Zapadnoj obali, onda bi i Palestinci trebali imati ista prava na teritoriji koju Tel Aviv drži pod kontrolom.
To je ono što se označava demokratijom: ljudi imaju pravo glasa i mogu utjecati na izbor vlasti koja kontrolira njihove živote. Neki od mojih izraelskih prijatelja misliće da sam nepravedan i oštar, da primjenjujem dvostruke standarde i da više ističem izraelske greške. OK, prihvatam kritiku. Ali mislim da je pravedno primjenjivati više standarde na one kojima su SAD prijatelji, nego na one koji samo primaju američku humanitarnu pomoć.
Prijatelj, ako je pravi, ne smije dopustiti prijatelju da vozi pijan, ili da vodi politiku izolacije koja naciju skreće potpuno suprotno od puta mira i stabilnosti. Danas se čini da su izraelski vođe najgori neprijatelji sopstvenoj zemlji, i samo pravi prijatelj reći će im to u lice.
Autor: Nicholas D.Kristof (The New York Times)
RSE/Informer.ba
