U vrijeme kada mnoge zemlje žale zbog brzopletog ulaska u eurozonu i odbacivanja sopstvene valute, Češka je odlučila da ne uvodi euro, a premijer Petr Nechas ističe da zadržavanje nacionalne valute – krune – treba da postane uslov ekonomske stabilnosti.
Premijer je uz to istakao da pridruživanje Češke eurozoni “označava ulazak u valutni savez, ali ne i u savez dugova“. U uslovima rastuće krize u eurozoni sve više zemalja odbacuje ideju o jedinstvenoj valuti.
Češka je, kao i Poljska, imala određenu skepsu prema euvru od samog trenutka kada se ta valuta pojavila. Varšava i Prag insistirali su na stavu da će odustajanje od nacionalne valute označiti kraj ekonomske nezavisnosti.
Prema mišljenju političara i velikog dijela stanovništva, to će neizbježno prouzrokovati političke rizike, rekao je u intervjuu za “Glas Rusije” Vladimir Votapek, bivši generalni konzul Češke u Sankt Peterburgu.
Češki predsjednik Vaclav Klaus vjerovatno je najveći skeptik na cijelom istočnoevropskom prostoru. Još 2010. izjavio da je ideja EU propala, dok je rastuća kriza samo učvrstila njegove stavove.
Na ekonomskom samitu koji je održan u Austriji krajem avgusta Klaus je rekao da je “ući u EU isto što i biti u ludačkoj košulji”, a EU je nazvao “još jednom u nizu carevina koje su pokušavale da potčine Češku“.
Ako se ostave po strani historijsko-populistički aspekti takvih izjava i pogledaju ekonomski pokazatelji, vidjeće se da Češka zaista ima čega da se plaši u slučaju da se odvoji od krune. Zemlja je iz krize 2008. godine izašla sa manjim gubicima od onih mogućih da je bila članica EU, ističe Vladimir Votapek.
Agencija “Standard-Poor’s” nedavno je podigla kreditni rejting Češke sa “A+” do “AA”, dodjeljujući joj “stabilnu prognozu”. I to u vrijeme kada se ekonomije većine zemalja kreću silaznom linijom.
“Imamo malu količinu spoljnih pozajmica, bankovni sektor s minimalnim nivoom pozajmica u stranoj valuti, Centralna banka uspijeva da održava niski nivo inflacije. Niz velikih proizvodnji premješten je iz Francuske i Njemačke u Češku, jer su kod nas porezi manji. Ali smo svakako zavisni od eura. Tako 74 odsto našeg spoljnog prometa čine zemlje članice EU, a od toga 28 odsto Njemačka! Njeni usponi i padovi su i naši usponi i padovi. To je svakako rizik” – naglašava Votapek.
Sadašnje vlasti Češke ne vide poentu ulaska u EU dok ne dođe do strukturalnih reformi. Vaclav Klaus je direktno izjavio da u tekućoj situaciji postoje dva izlaza: da se drastično smanji broj država u kojima će se obrtati euro ili da se u EU provodi striktnija ekonomska politika. Češki lider inače podržava prvu opciju.
Slična raspoloženja vladaju i među poljskom političkom i ekonomskom elitom. Varšava je trebalo da se pridruži zoni eura 2012. godine. Ali, zbog aktivnosti njemačkih i francuskih vlasti, koje su se posvetile problemima Italije, a da nisu uspjele da reše situaciju u Grčkoj, u Poljskoj jenjava želja za podjelom zajedničkih ekonomskih teškoća.
Izgleda da mnogi članovi eurozone koji su joj se pridružili 2007 – 2011. na talasu optimizma sada žale zbog tog koraka. Na primjer u Slovačkoj, Sloveniji i Estoniji veliki je broj nezadovoljnih zbog toga što su ove zemlje, koje imaju vlastite probleme, primorane da troše puno sredstava kako bi spasile Grčku.
Estonija je posljednja zemlja koja je uspjela da se pridruži valutnom savezu prije krize. I mada je njena ekonomija bila jedna od najmanjih, nivo državnog duga nije prelazio osam odsto. U poređenju sa ostalim zemljama to je bio skoro rekordni minimum.
Stručnjaci komentarišu da je za Talin to bio prije svega politički korak – mogućnost da se maksimalno distancira od “sovjetskog nasljeđa”. Zbog ove odluke zemlja je, i prije svega stanovništvo, morala skupo platiti, kaže rektor Instituta za ekonomiju i upravu Estonije profesor Hanon Barabaner.
“Mnogi su polagali velike nade na ulazak u eurozonu – očekivao se dolazak velikih investicija. U stvarnosti to se nije dogodilo. Mnogi ekonomisti očekivali su da će doći do značajnog porasta cijena, što se zaista dogodilo – cijene nekih proizvoda su porasle i za 30 odsto i više. Nezaposlenost ostaje prilično velika. Ako se govori o stanovništvu, definitivno se može reći da je život postao teži” – navodi on.
Pitanje budućnosti eurozone, EU, pa i samog eura ostaje otvoreno. Većina ekonomista kaže da čak i uz najgori mogući scenario neće doći do odustajanja od jedinstvene valute – euro je već postao bitan faktor i akter međunarodnog finansijskog sistema.
Eurozona će opstati, makar i sa manje članova. Jer, zatvaranje svih ovih institucija može označiti propast cjelokupnog evropskog poslijeratnog uređenja.
Srna/Informer.ba
