Zašto je Gadafi smetao? Da li je u pitanju nafta? Ili je u pitanju pustinja na koju se mogu instalirati solarne ćelije i čitavu Evropu opskrbiti strujom? Ili je pak ogromna rezerva vode koja se krije ispod površine?
Ovaj tekst koji prenosimo u cjelosti pojavio se na nekoliko blogova a kao autor se navodi Ivona Živković odnosno stranica koja se predstavlja kao Ivona, međutim sumnja se da je riječ o tekstu Srbijanske obavještajne službe, a objavljen je 22.07.2011. godine.
Tekst:
Kako je Libija pod vodstvom Moamera el Gadafija “tiranina i luđaka”, kako ga vide na Zapadu, postala najbogatija afrička država potpuno suverena i spremna uvesti novu monetu u trgovini sa naftom-islamski zlatni dinar i beskametne kredite. To bi značilo da Zapad više neće moći da kupuje naftu od afričkih zemalja spekulativnim novcem.
Voda, zemlja, ljudi i zlato – osnovne su strateške sirovine na kojima počiva egzistencija svake suverene države. Voda je energent života, zemlja je stanište, zaklon i hrana, ljudi su stvaralačka energija, a zlato je osnova za trgovinu odnosno cirkulaciju stvaralačke energije. Ako nedostaje samo jedan od ova četiri stupa, suverene države ne može biti, a narod koji nema vlastitu državu je ili roblje ili narod lopova, koji mora čitavog života živjeti među drugima krade ili prosi. Poznat vam je bar jedan takav narod.
Na žalost, i danas se u školama uči da je robovlasničko društvo odavno rasformirano, što je apsolutno netočno. Današenje takozvano “slobodarsko” i “demokratsko” društvo samo je iluzija stvorena odlukom jednog vlastelinskog kartela da se skloni iz javnog života i robovi me gledaju u kakvoj raskoši i sasipništvu žive. Ali, za razliku od feudalnih vlastelina koji su bili vladari određenih zemljišnih posjeda, moderna vlastela je sebi vladarski tron obezbijedlila spekulativnom trgovinom-tj. zamjenom zlata za papirnate priznanice, i nije vezana ni za jednu zemlju.
Njhova teritorija su sve zemlja i svi posjedi na kojima trguju, a to je praktično čitav svijet. Svijet bez granica i globalistička ideologija je njihova izmišljotina. Ovaj trgovački kartel formiran od venecijanskih srednjovjekovnih trgovaca uspio je u razdoblju od nekoliko stotina godina da najmoćnijim ekonomijama svijeta nametne kao legalno sredstvo plaćanja svoje papirnate priznanice, odnosno novac koji oni emitiraju i iza koga odavno ne stoji ni zlato niti bilo koje druge vrijednosti.
Prodajom ove izmišljene vrijednosti (spekulativnog novca) oni su milijarde ljudi diljem svijeta teško zadužili i praktično porobili. Da su SAD najveća robovlasnička plantaža očigledno je iz činjenice da je zemlja na rubu bankrota, jer ima takozvani nacionalni dug preko 14 triliona dolara i nije u stanju plaćati robu koju uglavnom uvozi iz drugih zemalja. Iako imaju i sirovine i tehnologije i radnu snagu i konstantno posljednjih šezdeset godina ratuju po cijelom svijetu, od toga nisu ostvarile nikakvu dobit.
Sva dobit je otišla privatnim korporacijama. SAD su inače početkom sedamdestih godina već jednom bankrotirale, kada nisu bile u mogućnosti uzetu robu plaćaju svojim zlatnim dolarom. Od tada je dolar postao vezan za naftu, a “američko” zlato koje je nakon Drugog svjetskog rata preliveno tu iz čitavog svijeta, posebno od poražene Njemačke, postupno je odlazilo u švicarske banke gdje ga sada kontrolira, čuva i prodaje kome hoće – katolička crkva . Ova ustanova je neformalno najveći posjednik i diler zlata u svijetu.
Ova globalna pljačka i stavljanje pod kontrolu malog broja ljudi-zlata, prirodnih resursa, znanosti i visokih tehnologija, u posljednjih stotinu godina uzela je takve razmjere, da već i prosječno inteligentni ljudi shvaćaju da su samo obično roblje koje se zamajava kojekakvim medijskim i političkim pričama o “ljudskim pravima”, “slobodama” i “demokraciji”. Tako se i SAD kao najveća robovlasnička kolonija medijski prikazuje kao “najdemokratičnija zemlja na svijetu”, na nekakvim izmišljenim rang listama “Demokracija” je praktički postala paravan za najveću pljačku i teror, dok se narod hipnotizira raznim političkim komedijašima i manekenima koji mu drže nekakve političke govore pune isprazne retorike. Većina njih, evidentno je, ima problem sa elementarnim logičkim zaključivanjem i živi u iluziji o vlastitoj moći.
Ogromna Rusija nije imala nikog drugog da je predstavlja u svijetu do Dimitrija Medvjedjeva, dok ogromnu Ameriku predstavlja potomak afričkih robova koji ne može dokazati da je rođen makar na Havajima. Nije li to čudno? Svi oni koji zalutaju u ove političke vode i pokažu malo više inteligencije i smisla za kvalitetnije i racionalnije vođenje nacionalnih ekonomija, postaju smetnja i preko noći dobivaju naziv “diktatora i tiranina”. Lihvarskoj vlasteli s političkom centralom u Londonu su potrebni glupi i poslušni pljačkaši vlastitog naroda.
Kada je srednjevjekovni Turski kalifat koji je postojao u južnoj i istočnoj europi izgubio dominantnu ulogu u svjetskoj trgovini, centar trgovačke moći preselio u London, krajem 17 stoljeća. Čitava Europa, SAD, Indija, Japan i Afrika postali su nakon toga robovske države kojima su upravljali katolički iluzionisti puneći zlatom džepove i trezore londonskom trgovačkom kartelu. Zato je danas čitav svijet u teškim dugovima.
Otkrićem nafte na Srednjem istoku europski lihvari su vidjeli odličan biznis. Vještim podmićivanjem lokalnih efendija, bankari su ušli s njima u partnerski posao s naftom (ali i bračne veze), i to tako da su najlakovernijim efendijskim obiteljima garantirali moć, neovisnost, crtali im granice i darivali ih kraljevskim titulama, obećavajući im velike investicije i veliki preporod zemlje.
Glava obitelji iz plemena Sanusi, Muhamed Idriz 1951. sklopio je, naivno kao i mnogi u Arabiji i Perziji, jedan takav dil. Uz potporu SAD i Britanije on je dobio “nezavisnost” i kraljevsku krunu na prostoru današnje Libije, koja je nakon Drugog svjetskog rata i poraza Italije, bila vlasnik ove kolonije. Oko 150 plemena koja su ovdje živjela nitko stoljećima nije mogao ujediniti, ni Turci, ni Talijani, ni Britanci, ni Sanusi. A bankarima je bilo neophodno za biznis sa naftom da imaju stabilnog veleposjednika koji će im biti vjeran poslovni partner.
Tako je ova službena “nezavisnot” Libije i davanje moći Idrizu omogućilo londonskim trgovcima da obilato uz potporu lakovjernog kralja koriste libijsku naftu. I zaista ogromna nalazišta nafte počela su da se sve više otkrivaju. Ali, libijski narod od toga nije imao fajde.
Međusobna borba evropske vlastele za što veće parče kolača vodila je nizu državnih udara u kolonijama, nastojanjima da se orode s lokalnim kaljevima i dr.. U jednom takvom vojnom udaru 1969. svrgnut je kralj Idris i na čelo Libije je došao mladi pukovnik Gadafi. I danas je na čelu Libije, iako odavno nema nikakvih formalnih funkcija. On je jednostavno vlastelin države Libije – vođa revolucije.
Koliko je “lud” Moemer el Gadafi (kako ga Zapad stalno prikazuje), vidi se iz toga da je vrlo brzo ujednio sva plemena, posebno dvije velike libijske etničke skupine zbog kojih je Libija uvijek morala biti podijeljena na dva administrativna dijela. Gadafi je napravio jaku unitarnu državu. Naftne ugovore sa stranim kompanijama je napravio tako da je najveći dio novca od nafte ostajao Libiji i to na korist narodu, tako je glavna naftna kompanija bila 100 posto u vlasništvu države. Proizvodnju nafte sveo je na samo jedan dolar po barelu, dok je kod drugih zemalja cijena išla i preko 100 dolara.
Ogromnu zaradu od nafte Gadafi je koristio za kupnju oružja i formiranje vojske, što su i drugi radili i u čemu im je Zapad obilato pomagao uzimajući im tako dobar dio novca od prodane nafte.
Dok je Izrael još bio u povoju, kao hram u koji danas dolaze svi svjetski političari kako bi izrazili svoju privrženost europskoj oligarhiji i njenom naftnom i bankarskom biznisu, tu prikrivenu ulogu je nakon Drugog svjetskog rata imala SFR Jugoslavija. Tu su dolazili svi “afrički revolucionari” kojima je bilo potrebno kupiti oružije, dobiju keš novac za svoju “narodnu revoluciju”, obuku, edukaciju itd.. Jugoslavija je formalno bila nesvrstana, slobodarska i ateistička zemlja, i to je islamskim narodima Trećeg svijeta stvaralo iluziju da nisu više pod okupacijom Zapada i lihvarske mašinerije sa centralom u Londonu.
Tito je službeno bio sin slovenskog balkanskog naroda (niko nije znao njegovu pravu biografiju i povezanost Rothschilda i Habsburgovcima, odnosno njemačkim lihvarima) i zato je bio rado viđen gost u Trećem svijetu i postao je “vođa nesvrstanih”.
Sa takvom prikrivenom misijom razvijano je jugoslavensko gospodarstvo (Yu je sve više dobivala unosne poslove u tim zemljama) i u kojoj je polovica državnog proračuna uvijek bila negdje van zemlje i samo nekoliko najupućenijih djelatnika tajne službe je znalo za tokove tog novca. Tako je Jugoslavija bila pravi trojanski konj za porobljavanje Trećeg svijeta.
I mladi Gadafi je tu bio uvijek dobrodošao i rado viđen gost. Ali, je očito bio inteligentniji i hrabriji od ostalih. Znao je da vojska ne može funkcionirati ako zemlja nema jaku privredu, a gospodarstva nema bez neovisnog izora vode. Voda je energent broj jedan. U stvari ono što oslobađja energiju iz nafte je voda. A Libija dovoljno vode nije imala. I to je bio problem svih arapskih zemalja. I zapad je to znao i zato im oružije i prodavao.
Ali, priroda funkcionira malo drugačije od onog kako bi htjeli lihvari. U stvari gdje ima nafte ima i vode jer se oboje stvara duboko u unutrašnjosti zemljine kore. Čitava planeta se praktično stalno puni vodom, ali ona ne izlazi uvijek na površinu (što ovisi od telurskih struja) već može ostati milijunima godina zarobljena duboko pod stijenama. Takva vodena skladišta duboko pod zemljom nazivaju akviferi.
Da Libija sa skoro dvije trećine svoje teritorije leži na ogromnim akvifera, otkriveno je još 1959. u potrazi za naftom.
Voda u akvifera je veoma čista, jer je prošla prirodan put filtracije kroz kamen i potrebno je samo iskopati dublje ukoliko je neka prirodna žila negdje ne izvuče na površinu.
Po procjeni stručnjaka ovi akviferi u Sahari sadrže 10 do 12 hiljada kubnih kilometara vode i ona se nalazi 600 metara duboko pod zemljom. Akviferi se nalaze i u Čadu, Sudanu, Nigeru, kao i Egiptu. Potrebno je samo iskopati bunare i cjevovodom transportirati vodu gdje treba. Priča o tome kako će se u budućnosti voditi ratovi zbog vode je djelomično točna, jer će se voditi za njezinu kontrolu, a ne zato što je neće biti u prirodi. Ne zaboravite priroda stalno stvara i naftu i vodu i sve ostalo. Ali, međunarodni trgovci žele da drže i prodaju sve, pa i vodu i kisik.
Problem kod Libije je bio u tome što se ovi akviferi nalazili točno ispod pustinjskog dijela zemlje na jugu, dok 95 posto stanovništva Libije (od ukupno 6,5 milijuna) živi u priobalnom dijelu. Iskopati velike bunare do akvifera i onda preseliti šest milijuna ljudi u pustinju jednostavno je bilo neizvedivo. A Libiji je voda prijeko potrebna, jer ima vrlo male obradive površine zemlje oko 1 posto od čitave teritorije i hranu mora uvoziti.
I “ludak” Gadafi je odlučio vodu iz ovih akfera jednostavno dovede do gradova i velikih naselja. A to je značilo postaviti u pustinji cjevovod od nekoliko hiljada kilometara, tačnije preko 3900 kilometara. To je više nego što je cijela zapadna Europa. Ali, kad je netko “lud” i shvaća da mu novac od nafte i oružije ništa ne znače ako nema vodu, ako nema svoju poljoprivredu, ako ne može razvija vlastitu industriju, održavati vlastiti narod onda on mora to svoje “ludilo” da primjeni. I Gadafi je pokrenuo veliki projekt izgradanje bunara i cjevovoda koji će transportirati vodu preko pustinje. Pojekat je nazvan Velika umjetna rijeka (Great man-made river project).
O kakvom se magalomanskom i “ludačkom” projektu radi govore sljedeći podaci. Projekt je zamišljen da se radi 26 godina u četiri faze. Dvije su već završene, a treća faza je spajanje ove dvije. Libija namjerava na da ovaj način dobije 160 hiljada hektara obradivog zemljišta. Oko 70 posto vode iz akvfera je namijenjeno za poljoprivredu, a ostatak će ići u gradove. Za industriju, prema planu vlade, suviše kvalitetna voda za industriju.
Čitav cjevovod je građen od velikih cilindara napravljenih novom tehnologijom natezanja betona koji se transportiraju hiljadama kilometara cestama kroz pustinju koji su za to izgrađeni. Oko 3700 kilometara puta je napravljeno.
Faza jedan ima ukupno 1600 kilometara cjevovoda, a faza dva ima duljinu od 2155 kilometara. Bili su u fazi spajanja kada je počelo bombardiranje Libije.Cilindri su smješteni u rovove šest metara pod zemljom. Svaki betonski cilindar teži 75 do 85 tona. Cjevovod je satavljen od dijelova od kojih svaki ima unikatni broj i predviđeni su da traju najmanje 50 godina.
Po specifičnom unikatnom boju odmah se identificira kad je i gdje proizveden.Za njihovo podizanje i stavljanje u rov korišteni su kranovi od 450 tona koji se kreću po specijalno izgrađenim tračnicama. Žica koja je ugrađena u betonske cilindre prije natezanja premašuje duljinu od 6 milijuna kilometara. Približno 500 hiljada prenapregnutih betonskih cilindarara cjevovoda je već proizvedeno. Iz rovova cijevi iskopano je 250 milijuna kubičnih metara, a težina cementa upotrijebljenog se mjeri milijunima tona.
I sve je to rađeno u pustinji. (Usporedite ovo sa običnim cestama i obilaznicama koje evropska vlada nije u stanju godinama izgraditi u sred Europe uz umjerenu klimu i obilje vode).
Libija sada već izvlači 2.5 milijuna kubičnih metara vode dnevno uz očekivanje da će to ubrzo narasti na 6.5 milijuna dnevno. Stručnjaci ovo slikovito prikazuju kao stalno kretanje 2,5 milijuna folksvagenovih “buba” 3200 kilometara svakog dana. Ako jedan auto prosječno nosi kubni metar vode, to je oko 1100 litara vode.
Oko 1300 bunara će biti izbušeno koji bi trebali dati 6,5 milijuna kubičnih metara vode dnevno. Na ovaj način bi se vodom opskrbljivali Bengazi, Tripoli, Brega, Sirta i ogromne poljoprivredne površine. Količina vode u akveferima je procijenjena na količinu vode u Nilu koja protekne za 200 godina. Pojedini stučnjaci sa Zapada, međutim, procjenjuju da će se ovaj prirodni rezervoar iscrpiti za 50 godina, dok drugi smatraju da će voda trajati preko 4000 godina.
Iz bunara se voda ubacuje u rezervoare svaki spremnik ima promjer od jednog kilometra i jasno su vidljivi iz Nasinih satelita, baš kao što se iz satelita vidi kako oko spremnika i duž cjevovoda sve više niču zelene površine. Sa ozelenjavanjem nastaju male poljoprivrdedne farme koje će se onda sve više širiti.
Cilj Libije je vremenom potpuno zadovoljiti svoje potrebe za usjevima, a Libijci onda planiraju s proizvodnjom uđu i na Europsko tržište. Ovo se porodici Rothschild koja ima investiciju u Indiji da Europu snabdijeva voćem i povrćem siguno neće dopasti. S obzirom da se radio o vodi koja je stara i veoma mineralizirana, ovako uzgojeni usjevi i voće imaće sigurno odličan kvalitet.
Oko 130 hiljada hektara pustinje će biti navodnjavane ovom vodom. Libija trenutno uvozi pšenocu, zob, kukuruz, ječam. Blizu Bengazija su već nikli vinogradi. Libijskim seljacima će ova voda biti vrlo pristupačna, jer će država cijenu subvencionirati. Libijci su u početku morali angažirati mnoge strane komanije i to iz Južne Koreje, Turske, Njemačke, Japana, Filipina, a pozvana je na suradnju i Britanija.
Na snimcima postorenja vidi se da su sve tehničke instalacije na engleskom, ali je uglavnom primijenjena njemačka tehnologija. Oko 70 posto poslova na izgradnji cjevovoda sada rade sami Libijci i sve je manje stranaca, tako da planiraju svoje iskustvo i tehnologiju do sada neprimenjenim, izvoze i u druge afričke zemlje koje također leže na akvifera. Ova tehnologija omogućuje da se voda nigdje ne gubi i ne isparava.
Čitava insvesticija trebalo bi stajati oko 33 milijardi dolara, ali će vjerojatno biti skuplje. Ako ikada bude završena. Financiranje je do sada vršeno isključivo državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska središnja banka. A ova banka je sto posto u vlasništvu države Libije. MMF i Svjetska banka su zaobiđeni. Možete već zamisliti kako su to Rothschildi i ekipa teško prihvatili. Toliko teško da se o ovom libijskom geostrateškom projektu na Zapadu jedva zna. Mediji su ga jednostavno ignorirali. Kamen temeljac ovog projekta je postavljen izgradnjom velikog vodenog skladišta kod Brege 1984.
Sada vam je jasno zašto su tzv. “Pobunjenici” (naoružani Otporaši koje financira Sorošov fond za “Otvoreno društvo” tj.. Fond za trgovačku zemlju bez granica) navadili na ovu luku i zašto je Gadafijeva narodna vojska to sve to morala minira. I kada ove izdajnike i ostale plaćenike koje plaćaju Rothschildi preko svog agenta Soroša i političkih marioneta u Lononu, Parizu, Washingtonu itd.. (Koji troše za ovo i novac iz državnih proračuna zapadnih zemalja) ubije neka mina ili bomba, svi udarni mediji na Zapadu izvještavaju da Gadafi “tiranin” ubija vlastiti narod. Zapravo pobunjenici preko nekakvog Nacionalnog Tranzicijskog vijeća (!) Žele uspostaviti novu vlast koju će onda prihvatiti (i dati joj legitimitet) “demokratski svijet” preko marionetske institucije nazvane UN (kojom upravlja trgovački kartel iz Londona poznat pod imenom “KRUNA”) i oni će onda da privatizuju ovaj veliki vodeni cjevovod za interese možda francuskih korporacija od kojih tri najveće (Veolia, Suez ondje i Saur) danas drže 40 posto svjetskog tržišta u poslovima s vodom.
Da li je zato Sarkozy bio najgrlatiji u ovoj borbi za “oslobadjanje” Libije jer nije za francuske tvrtke, prilikom nedavne posjete Gadafiju, dobio dovoljno veliko parče “vodenog kolača”? Zato ovaj cjevovod još nije bombardiran. U stvari, on je po izvještajima koje je jedino objavila ruska Pravda na engleskom u jednom dijelu ipak razoren. Ali, stvano šteta je za sada nepoznata. Kakvo obrazloženje za ovakvo razaranje vodenih resursa može imati NATO? Nikakvo, naravno.
I zato je to na Zapadu opet tajna i razmjere ovog potpuno nehumanog NATO pohoda za sada nisu poznate. Ovaj vodeni cjevovod ide paralalno s plinovodom i naftovodom i Libija je već do sada pretrpjela katastrofalnu infrastrukturnu štetu. Razaranje libijske ekonomije zapravo jeste glavni cilj NATO intervencije.
A zašto?
Poznavatelji Gadafijevog biznisa znaju da je on bio vrlo vješt političar (čitaj trgovac jer to je politika) i vrlo aktivan iu onome što se zove korupcija lakomih državnika. To je također mogao naučiti od J. B. Tita (koji je preko svojih tajnih službi također potplaćivao mnoge afričke, latinoameričke “revolucionare”), ali i od Rothschilda, s kojima je Gadafi također bio u biznisu i evidentno je bio uvaženi poslovni partner londonskog trgovačkog transnacionanog kartela. I jednog sina je školovao u Londonu. Ako je financirao predizbornu kampanju Sarkozyja (kako to tvrdi njegov sin Saif), to je od njega kartel možda i tražio kao prilog za “našu stvar” tj.. “Našeg čovjeka” na funkciji francuskog predsjednika. Koliko je i na koji način Gadafi financirao Barluskonija, Busha, Blaira (koji mu je bio neka vrsta “poslovnog kurira”) može se samo nagađati.
Moamer El Gadafi je očito čovjek koji je znao da je državna politika trgovačka igra u kojoj pobjeđuje onaj koji je najbolji prevarant i koji zna da se u toj igri sve podmazuje s parama. A pare je Gadafi imao u izobilju pa je time i ušao u visoke poslovne vlastelinske krugove. O tome gdje je sve investirao novac od nafte, običnim ljudima je nepoznato. Ali, investicije su ogromne diljem svijeta (posebno u Italiji), kao i bankarski računi. Na žalost Gadafi je samo previdio jedno od zlatnih pravila pravih vladara: nikada ne investiraj tamo gdje nemaš kontrolu nad vojskom i obavještajnom službom.
Ali, poslovni partneri mogu ući u sukob interesa. Kada se vlastelini sukobe, tada se narodi i države uvode u ratove.U slučaju Libije zato razlog za njezino bombardiranje i gnjev (koji potječe iz Londona) može se naslutiti iz namjere Gadafija da ovom trgovačkom i lihvarskom kartelu na čelu Rothschilda zada težak udarac.
Naime, ogromnim novcem koji je Libija zaradila od nafte vođa revolucije je desetljećima marljivo kupovao i zlato. Koliko točno ima zlata u Libiji nitko ne zna, ali MMF procjenjuje da imaju oko 4,6 milijuna unci, a to je blizu 144 tone. To na tržištu trenutno vrijedi preko 6 milijardi dolara. I Libija ga najvećim dijelom čuva u svojim sefovima u Libiji, a ne u Švicarskoj, kao što moraju ostale porobljene i vazalne zemlje. Samo dvadeset zemalja u svijetu ima veće zlatne rezerve. Britanija, na primjer ima duplo više, ali i deset puta veći broj stanovnika. I Alžir ima ogromne količine zlata.
Sa tim zlatom koje su vodeće afričke države nagomilale, Gadafi je predložio stvaranje Afričkog monetarnog fonda (u koji MMF neće moći pristupiti) koji bi onda mogao emitirati vlastitu afričku monetu u čijoj osnovi bi bio – zlatni islamski dinar. Riječ dinar znači zlato.
I afrička nafta bi se onda prodavala samo za ovu monetu. I svi koji žele afričku naftu morali bi prvo kupiti ovaj novac. I spekulativnim naftnim dolarima i eurima bi bio kraj. Baš kao i londonskim lihvarima. I Gadafijevi bi preuzeli bankarski tron Rothschildima. U islamu je lihvarenje, odnosno prodaja novca s interesom zabranjena. I u Libiji je najstrože zabranjeno davati kredit sa kamatom. Islamski dinar bi zato bio veoma stabilna moneta, a beskamatni krediti bi bili vrlo poticajni. I sve više poslovnih ljudi u svijetu to podržava i više vjeruje islamskim bankama, jer to nisu banke za golu pljačku već za stvarni razvoj biznisa.
Inače, Kina je postala strateški partner Libije broj jedan i to je Gadafijevo ogromno tržište. A tko ima takvo tržište taj je car. I Rotšilde zanima upravo to tržište. I pala je odluka da se Gadafi malo “išamara” i da se ubijedi da se skloni iz biznisa i da mu se izbaci iz glave ideja sa pravljenjem novog monetarnog fonda. Afrika mora ostati zemlja porobljena. A Gadafi je praktično sebe nametnuo kao vođa čitave Afrike.
I Rothschildove političke marionete su aktivirane.
Sve ove političke marionete (koje mediji predstvljaju kao najznačajnije državnike svijeta) odmah su se povinovali zahtjevu londonskog kartela koji je naložio da se Gadafi mora skloniti s vlasti i formalno su odobrile vojnu intervenciju koja uključuje razaranje Libije i ubijanje civila u cilju zastrašivanja naroda. Čak ni dobitnik Nobelove nagrade za mir nije smio usprotiviti, već je pozvao na “oslobađanje” Libije od “diktatora”.
I Rusija je ovo podržala. O tome kakav je interes Rusije da podržava ovu NATO intervenciju, samo još najzagriženiji rusofili nastoje dokučiti ne želeći prihvatiti surovu istinu da je i “majčica Rusija” nakon Oktobarske revolucije postala još jedna kolonija trgovačkog Londona. Svi njeni KGB tajkuni su u službi Londona. O tajnim poslovima Deripaske i Rothschilda uz posredovanje članova Blerove vlade, a sada člana Doma lordova, Pitera Mendelsona i (Gidiona) Georgea Osborna britanska štampa se dugo bavi. Mendelson je posredovao i u biznisu Deripaske i Gadafija, pa se nagađa da ga fianansira porodica Rothschild (čiji je Deripaska tajkun). Britanski premijer Cameron sada javno kritizira Mendelsona što je britanskim tvrtkama pravio biznis s libijskim “diktatorom”. (Naravno, to su političke fraze za “malu djecu” koja vjeruju u britansku demokraciju, vladu i parlament. Cvrc!). Politika je isključivo biznis.
I to je razlog zašto se zapadne “demokracije” sada “brinu” za ljudska prava Libijaca i njezinih susjeda, zašto financiraju pobunjenike (zapravo plaćenike koje ubacuju preko Tunisa i Egipta, gdje su svgnuli Gadafijevog saveznika “tiranina” Ben Alija i egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka , “despota”). Glavni cilj je očito bio Gadafi. U stvari, pobunjenici (kao mala skupina koja svakodnevno demonstrira ispred veleposlanstva Libije u Londonu i snimaju je svi svjetski mediji) više su strani plaćenici jer je Libijci veoma teško podbosti protiv vlastite zemlje.
Kako formirati Otpor protiv države u kojoj svi imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje, malu nezaposlenost i u kojoj je prošle godine svaki stanovnik na poklon dobio 500 US dolara? Libija je bila vrlo prosperitetno socijalističko društvo, praktički bez kriminala i nasilja. Zato agenti CIA i MI6 oko nje pletu mrežu već trideset godina.
Grupice libijskih demonstranata plaćenika poziraju demonstrirajući dok ih slikaju (i kadriraju) kamere Mardokovih udarnih medija i predstavljaju diljem svijeta kao gomilu prosvjednika protiv “diktatorskog” režima u Libiji.
Ovi Soroševi Otporaši koji su osnovali svoj Nacionalni Tranzicijsko Savjet namjeravaju čim preuzmu vlast osnuju novu Centralnu banku u Begaziju (za račun Rothschilda i Londona) i novu naftnu tvrtku koju će onda privatizirati kao i vodovodne sustave.
Samo im je važno Gadafi ode i narod prihvati na vlasti nekog Libijskog izdajnika, i povjeruje im na prazne priče o medu i mlijeku koje će poteći, a koje u Libiji već odavno teče upravo s “luđakom” Gadafijem na vlasti.
Iste takve grupice nekakvih pobunjeničkih snaga koje ratuju u tenisicama i trapericama bez adekvatne vojne opreme (svaki vojnik zna da je ovo nemoguće) samo su manekeni za slikanje za potrebe globalističkih medija. Pitanje je koliko je među njima zaista Libijaca. Oni što “oslobađaju”, ubijaju, opkoljavaju i razaraju su isključivo NATO snage i njihovi profesionalni ratnici koji se kao sigurnosne snage privatnih korporacija polako ubacuju u Libiju i regrutiraju preko Blackwater-a ili Dyncorp-a. I njihove fotografije niste vidjeli. Veliki kaos će svakako iazazvati i to što i porodica Gadafi može imati ovakve privatne visoko obučene plaćenike.
U stvari, Gadafi je primjer vještog vlastelina koji zna da njegova moć počiva i na zadovoljnom narodu i zdravoj ekonomiji i zdravim finanisija, a ne na iluzijama o ekonomiji i “demokraciji” u kojima žive Zapadnjaci porobljeni teškim kreditima i prestrašeni terorizmom i “fanatičnim islamistima” koji stalno prijete da im unište njihovu “bajnu” demokraciju. Da bi taj strah kod zapadnjačkih podanika održavali, Europa i SAD su napunjeni lažnim azilantima islamistima, uglavnom kriminalcima kojima je neko obećao na Zapadu med i mlijeko, a zapravo ih drži getoizirane i izložene tiraniji.
Onda, kada im zatrebaju terorizirati Europu – tajne agenture jednostavno zapale fitilj i aktiviraju ih. U Londonu su ovakvi useljenici u Tottenhamu upravo vješto iskorišteni od strane policije da zastrašuju Engleze i Evropljene prikazujući se kao netolerantni, kulturno neprilagođeni nasilnici i pljačkaši.
Tako su ovi “islamisti” u Europi sve ono što nisu u libiji, u Iranu, i što nisu bili u Iraku. I Europa se tako drži u stalnom strahu od arapskih i afričkih “luđaka” i “tiranina”. Jer, strahovlada i tiranija je jedini način vladavine koji se u Europi i SAD održava već stoljećima. I to diktiraju mozgovi Vatikana koji vjeruju da je batina iz raja izašla. Baš kao i zmija.
Sa tim strahom se eliminira mogućnost ulaska islamskog zlatnog dinara u svjetske financijske tokove kao monete koja bi bila u Europi i SAD prihvaćena baš kao i islamski način bankarskog poslovanja – BEZ KAMATA I STVARANJA VRIJEDNOSTI IZ NIČEGA. A lihvarska ekonomija bez kamate je za londonski kartel – PROPAST.
Gadafi tvrdi da će se boriti do kraja za “svoj” posjed – Libiju. Koliko će uspjeti?
Informer.ba
