Da je Umjetnička galerija, recimo, bošnjačka umjetnička galerija, već bi bila Umjetnička galerija Muamera Gadafija ili kralja Fahda, baš kao što bi Historijski muzej našao sponzore da je, recimo, Povijesni muzej, i kao što Nacionalna i univerzitetska biblioteka ne bi propala da se zove Srpska univerzitetska biblioteka. Koje je to zemlje, naime, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine? Kad bi se to znalo, znalo bi se valjda i na čijem bi budžetu trebao biti
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, zaposlio se Mujo u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Plaća nije nešto, ali ne žali se on, posao dobar, nije težak, ima svoju kabinicu, radijator i mali televizor, u odnosu na građevinu, Mujo u Umjetničkoj galeriji ko premijer. Pokazivao ljudima slike na zidovima, od Jurkića do Brace Dimitrijevića, od grčkih i ruskih ikona do Ferdinanda Hodlera, posao lijepo krenuo, kad već nakon sedam dana – pozvao ga direktor Galerije na razgovor. Nisu, kaže, zadovoljni njegovim radom, morat će mu dati otkaz.
“Šta mogu kad Hodler slabo ide”, raširio ruke Mujo. “Al sam zato za heftu prodo pedeset ikona!” Tako je, kako se to kaže policijskim metajezikom, u nikad razjašnjenim okolnostima iz fundusa Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine nestalo pedesetak ikona grčkih i ruskih majstora, te dvije slike Ferdinanda Hodlera. Otkako su, međutim, dali otkaz Muji, posao im je krenuo nizbrdo: poznavaoci prilika u muzeološko-galerijskom biznisu ne pamte kad je Galerija prodala neku sliku. Sarajevski umjetnici više im i ne daju slike, nego ih prodaju po Ferhadiji i Čaršiji.
I normalno, ovih dana konačno je najavljeno zatvaranje Umjetničke galerije. I ne samo nje. Pred zatvaranjem su i Historijski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Kinoteka, Nacionalna i univerzitetska biblioteka i Biblioteka za slijepa i slabovidna lica. Propadaju tako jedna po jedna zaglavne institucije bosanskohercegovačke kulture, jer nemaju sluha za biznis.
Najzad, danas je zatvorena i najstarija kulturno-znanstvena ustanova u Bosni i Hercegovini, jedna od najvažnijih u cijeloj regiji, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Stotinu dvadeset i tri godine pregrmio je stari Zemaljski muzej, preživio je i Austrougarsku, i Karađorđevićevu Kraljevinu, i Nezavisnu Državu Hrvatsku, i komunističku Jugoslaviju, i kad je konačno došla Bosna i Hercegovina, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine propao. Nema valjda više razloga ni smisla, niti historijskog, niti ekonomskog.
Nacionalni muzeji, galerije, kinoteke ili biblioteke, naime – ništa Mujo gluplje u životu nije čuo – neprofitne su firme, i služe uglavnom da ljudi po njima šetaju, gledaju ili čitaju. Služe, međutim, još nečemu: oblikovanju državnog i nacionalnog identiteta. I to je, čini se, najveća nesreća bosanskohercegovačkih muzeja, galerija i biblioteka: koje države su ti muzeji, čije nacije galerije, kojega jezika biblioteke? Čije je historije Historijski muzej, čije književnosti Muzej književnosti, čije su kulture te bosanskohercegovačke, kako se zovu, kulturne ustanove?
Kulturama ilahija i kasida, katoličke bižuterije i vladičanskih dvora sa stilskim nameštajem Đorđević te su ustanove strane i daleke koliko i Stonehenge ili egipatske piramide. Odnos bosanskohercegovačkog društva prema njima, uostalom, otprilike je isti kao odnos suvremenih Egipćana prema piramidama u dolini Gize: muslimani ih ne doživljavaju kao svoje, i vide u njima samo goleme faraonske bankomate. Bosanski bankomati su, međutim, vazda prazni: zato federalne i kantonalne vlasti radije finansiraju visočke piramide, koje hem donose pare, hem su valjda pravo bosanske, onako kako Zemaljski muzej nikad nije bio, s rimskim stelama, ćiriličnim poveljama i onim kamenim kućicama za pse, kako se zovu, da, stećci.
Da je Umjetnička galerija, recimo, bošnjačka umjetnička galerija, već bi bila Umjetnička galerija Muamera Gadafija ili kralja Fahda, baš kao što bi Historijski muzej našao sponzore da je, recimo, Povijesni muzej, i kao što Nacionalna i univerzitetska biblioteka ne bi propala da se zove Srpska univerzitetska biblioteka. Koje je to zemlje, naime, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine? Kad bi se to znalo, znalo bi se valjda i na čijem bi budžetu trebao biti.
Ovako, Zemaljski muzej je pod nadležnošću Ministarstva civilnih poslova, što je valjda jedinstveni slučaj u svijetu. Mislili su valjda u federalnoj vladi da se Zemaljski muzej bavi zemljišnim knjigama i katastrom, šta li. Imao je stoga stručni konzultant Mujo i za njih ideju, pa Ministarstvu civilnih poslova predložio biznis: da u Zemaljskom muzeju otvore šalter, i za sto maraka izdaju kraljevske povelje. Jel treba građevinska povelja, jel treba lokacijska, jel urbanistička, jel zemljišno-knjižna, jel povelja za nadogradnju objekta, sve može, za sto maraka dobiješ pečatiranu i potpisanu povelju kralja Tvrtka I Kotromanića iz 1380. Pa ipak, Muji biznis nije prošao. Ideja mu bila dobra, nije da nije, ali nije bio u SDP-u.
Muzeji, galerije i biblioteke u Bosni su, naime, u statusu državnih i komunalnih poduzeća, što znači da ne služe ni da ljudi po njima šetaju, gledaju ili čitaju, niti za definiranje državnog ili nacionalnog identiteta, već da vladajuća partija imenuje svoje kumove i amidžiće u upravne odbore. Jedina razlika između Elektroprivrede ili Vodovoda i Zemaljskog muzeja jest u tome što Zemaljski muzej ne mora nužno raditi. Nitko, naime, neće ni primijetiti kad zatvori vrata. Samo će reis pitati što je on morao graditi rezidenciju kad ima na Miljacki ono lijepo, staro austrijsko stovarište kamenja.
Pričao mi Kožo kako je poduzetni Mujo onda iskoristio kolaps sarajevskih kulturnih institucija, pa otvorio Bošnjačku biblioteku za slijepe i slabovidne osobe “Šeik Omar Abdel Rahman”, i uvaljivao slijepcima – turpije. “Hajmo ljudi, hodžini zapisi, ilahije i kaside, prigodni hadisi, sve po deset maraka!”, vikao bi Mujo mašući ženskim turpijicama za nokte, “jer vi to zaslužujete!” Jedan mu, priča se, kupio Avonov komplet pjesama Džemaludina Latića zajedno sa škaricama i pincetom, pa tražio nazad pare: nikad u životu, veli, ništa gluplje pročitao nije. Mujo mu kasnije objasnio da je to arapski prijevod.
Zadnje što sam čuo jest da je izdao praktičnu četverojezičnu bošnjačku kuharicu na Brailleovom pismu. A može služiti i kao rende, za tirit za sarajevsku baklavu. Nikad bosanskohercegovačka kultura ne bi propala da se slušalo Muju.
Oslobođenje/Autor: Boris Dežulović/Informer.ba
