“Sve radim što nikada prije nisam radio, samo da bih preživio. Prodao sam stan u Prijedoru jer se jednostavno nema od čega živjeti. Imam sad kuću u Velikom Palančištu, osam kilometara od Prijedora, i nešto stoke… U sezonskim danima radim za dnevnicu, cijepam drva, kopam kanale… ali to vam je – dan ima pa deset nema. Nije to neki posao.”
Ovako započinje priču za BIRN – Justice Report Miroslav Kvočka, kojeg je Haški tribunal osudio na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u Omarskoj kod Prijedora. Kvočka je 2005. pušten na slobodu, oko godinu dana prije nego što će mu isteći zatvorska kazna.
Logor za ubijanje
“Svako voli da se vrati. U šali sam znao reći supruzi da mi je bilo bolje u zatvoru nego kući, s obzirom da smo imali korektne uslove za život. Ipak, ja volim što sam ovdje, nema veze što se teško živi. Volim da sam sa svojom porodicom”, kaže Kvočka.
Željko Mejakić, koji se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu (KPZ) u Foči nalazi zbog ratnih zločina počinjenih u Omarskoj, govori da također razmišlja kako će organizovati svoj život nakon što ugleda svjetlo slobode.
“Znam Kvočku od prvog svog radnog dana. Cijenim ga kao izuzetnog profesionalca i znam kroz šta je sve prošao… Vjerujem da ni mene ne čeka ništa bolje. Niko danas u ovim uslovima ne može očekivati ništa posebno. Određene službe, određene institucije sistema su zakazale na tom planu”, kaže Mejakić, kojeg je Sud BiH osudio 2009. na 21 godinu zatvora.
Sociolozi smatraju da se osuđeni za ratne zločine koji su izdržali zatvorske kazne ne smiju ograničavati u nekim temeljnim pravima, potrebna im je sigurnost svake vrste, ali isto tako bitno je kako se ta osoba postavi u okruženju i kakvu ima percepciju o sebi.
Branioci optuženih za ratne zločine kažu da se svi oni koje zastupaju pred sudovima “osjećaju odbačenima od društva i vrlo često tvrde da su iskorišteni jer su izvršavali zadatke koje im je neko dao”.
U Omarskoj, koja je udaljena 20 kilometara od Prijedora, bio je logor kroz koji je, prema presudama Haškog tribunala, prošlo više od 3.000 zatočenika. Skoro svi zatočenici su premlaćivani, a neki nisu ni preživjeli. Prema presudama Haškog tribunala, zlostavljanje u Omarskoj, logoru smještenom u zgradama bivšeg rudnika željezne rude, bilo je neprekidna i opća pojava, a počelo je s dolaskom zatočenika u maju 1992. godine.
Od trenutka kada bi stizali u Omarsku – kako se navodi u haškim presudama – zatvorenici su tučeni i maltretirani, kao da bi im odmah željeli dati do znanja da ih neće smatrati ljudskim bićima.
“To je bio logor za ubijanje ljudi, njihovo psihičko i fizičko uništenje. Oni koji su ga preživjeli, većina se nije kasnije oporavila za jedan normalan život”, naglašava Edin Ramulić, predstavnik Udruženja Prijedorčanki “Izvor”.
Kvočka je u logoru Omarska bio zamjenik komandira stražarske službe, a Mejakić rukovodilac obezbjeđenja logora. Ni jedan od osuđenih, ni Kvočka ni Mejakić, ne negira šta se desilo u Omarskoj.
“Niko ne može negirati i reći da se u Omarskoj nisu desili zločini. Isto što niko ne može da negira da su se i na drugoj i trećoj strani desili zločini, u pitanju je bio jedan užasan građanski rat”, smatra Mejakić.
Kvočka pak kaže da psihički nema nikakvih opterećenja, zato što misli da je “čist pred ljudima”.
“To što sam osuđen na sedam godina ‘ne pije nigdje vode’, psihički sam čist. S domaćim seljanima nemam nikakvih problema jer njima je sve jasno. Nemam problema ni s muslimanima u Prijedoru. Neki su se okrenuli i otišli od mene, a oni kojima sam pomagao nikada se nisu javili”, pojašnjava Kvočka.
Mejakić, koji je izdržao devet godina kazne i nada se da će biti pušten nakon što izdrži još pet, u intervjuu za BIRN – Justice Report kaže da vjeruje u zajednički život u BiH.
“Da ne vjerujem u zajednički život, vjerovatno bih život svoje porodice organizovao na drugačiji način. (…) Potrebno je stvarati uslove da ljudi zajedno žive u miru. Ovdje se vjekovima živjelo zajedno. Vjerujem da se može zajedno živjeti uz jedan napor institucija vlasti. Vraćamo se na ono – istina, pravda i pomirenje, i neće biti nikakvih problema”, smatra Mejakić.
Mejakić je pred Sudom BiH osuđen za zločin protiv čovječnosti, nakon što je njegov predmet 2005. godine iz Haškog tribunala proslijeđen pravosuđu BiH na daljnje procesuiranje.
U razgovoru za BIRN – Justice Report Mejakić podsjeća da je u završnoj riječi na suđenju uputio žaljenje i saučešće porodicama, svim stradalim u proteklom ratu, a posebno onima s područja Prijedora i Omarske.
“Uputio sam javno izvinjenje svakome ko je proveo makar sat vremena zatvoren u Omarskoj. Omarska se nije smjela desiti, ali ja o tome nisam odlučivao. Moja uloga u svemu je bila marginalna. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da pomognem tim ljudima”, kaže Mejakić.
Kvočka smatra da do suočenja s prošlošću jedino može doći ako ljudi otvoreno pričaju.
“Imam osjećaj da to malo i popušta i da ljudi sve više pričaju o ratu, iako svi imaju svoju istinu. I dalje će ona ostati takva i neće se nikada promijeniti. Svako ima svoje”, ističe Kvočka.
Unatoč tome, Kvočka misli da su suđenja za ratne zločine potrebna i da treba suditi počiniocima, bez obzira čiji je ili koji sud.
“Rekao sam tada, a i sada smatram da bih učinio sve isto kada bih se zatekao u ulozi stražara. Ne bih mogao dopustiti da se maltretiraju ljudi a da ja to gledam”, ističe Kvočka.
Za sebe kaže da se nije se puno promijenio nakon što je izašao iz zatvora, ali je velika razlika u načinu života koji vodi.
“Imate reputaciju ratnog zločinca, godine starosti, a nemate neko visoko obrazovanje. Imam zanimanje policajca, i gdje mogu da tražim posao s obzirom na ovu situaciju?”, pita se Kvočka.
Upravo problematika povratka u zajednicu osuđenih za ratne zločine koji su odslužili kaznu, prema Jusufu Žigi, profesoru sociologije na Univerzitetu u Sarajevu, može biti vrlo teška ukoliko se osoba nepravilno postavi.
“Takva osoba ne smije umišljati da je nekada bila nacionalni heroj, niti da ima pravo da to ponovo bude i da se ponaša kao da se ništa nije desilo. Dakako, ima onih koji su nepopravljivi. Oni nikada neće priznati da su uradili to što su uradili. Ne možete čovjeka uvjeriti, bez obzira na argumente, da je doista griješio jer smatra da nije, i svaki put to ponavlja kada mu se ukaže prilika”, navodi Žiga.
Miodrag Stojanović, koji brani optužene za ratne zločine pred sudovima u BiH i u Haškom tribunalu, kaže da se svi koje zastupa osjećaju odbačenim od društva i ističu da nisu željeli rat.
“Ušli su u taj rat i došli u situaciju da budu počinioci ili pomagači u zločinu, a sada ih niko ne gleda, ne prati i ne zanima se za njihov ili položaj njihove porodice. To je pravilo koje imam priliku svaki dan da vidim u pritvorima ili na izdržavanju kazne”, napominje Stojanović.
Traže pomoć od BiH
Ipak, Stojanović ističe kako ne sumnja da osuđenici za ratne zločine po izlasku iz zatvora mogu biti korisni građani društva.
“Cijeneći činjenicu da znam kako se ti ljudi ponašaju danas, poslije toliko godina od zločina, rekao bih da nemam dileme da će se oni moći vratiti svojim redovnim životnim, profesionalnim i porodičnim aktivnostima. Želim da vjerujem da će resocijalizacija biti ostvarena u cijelosti, nakon izvršenja krivične sankcije”, kaže Stojanović.
Međutim, Kvočka tvrdi da institucije u BiH moraju više raditi da bi se osigurala neka normalna sredstva za život.
“Da ne razmišljam imaju li mi svinje hrane, pa da mogu večeras da spavam. Ljut sam što nemam ono što mi pripada, to je penzija koju sam zaradio prije odlaska u Haag”, naglašava Kvočka.
Birn/Informer.ba
