Što se tiče pregovora parlamentarne šestorke o Vijeću ministara, od tri znaka kojima ispunjavamo listiće sportske prognoze odabrao bih nulu. Nula je postala simboličan broj političkog i svakog drugog učinka naših političkih oligarhija u posljednjih pet godina. Ima li boljeg dokaza za to od tragičnih promašaja sa koridorom 5c.
Nad Sarajevom ovih dana sunce sija. Običnom svijetu je i to dovoljno da mu u atmosferi opće rezignacije barem donekle popravi raspoloženje. Ako ništa drugo, računi za grijanje će biti manji. Ali, može li ova nebeska blagodet učiniti vedrijim Božu Ljubića, lidera HDZ-a 1990, domaćina današnje runde pregovora parlamentarne šestorke o formiranju Vijeća ministara? Svakom domaćinu je stalo da mu se gosti osjećaju “kao kod kuće”, što u ovom slučaju podrazumijeva opuštenost, iskrenost i odlučnost da se ova tema, koja je više nego ijedna druga kompromitovala vladajuće stranke, konačno skine s dnevnog reda. Njihovu cirkusku predstavu gledamo već cijelih 13 mjeseci. Nemam običaj da razmišljam u kategorijama optimizma, odnosno pesimizma, ali bih uoči njihovog današnjeg gostovanja u Sarajevu, od tri znaka kojima ispunjavamo listiće sportske prognoze odabrao bih nulu. O jednom našem poznatom akademiku, inače strastvenom šahisti, koji naravno nema nikakve veze sa pomenutom političkom blamažom, kruži priča kako je svaku partiju unaprijed igrao na remi. I tako cijelog života. Nula je postala simboličan broj političkog i svakog drugog učinka naših elita u posljednjih pet godina.
Dodik, Lagumdžija, Čović i Bosić priredili su ovog ponedjeljka TV sijelo u Banjoj Luci. Tihić i Ljubić bili su opravdano odsutni. Ko ima živaca, nije mu bilo dosadno. Svaki od četvorice stranačkih prvaka odigrao je svoju prepoznatljivu ulogu. Bilo je zabavno gledati robusnog Dodika kako svojom desnicom kao lopatom “tapše” po plećima svog nekadašnjeg prijatelja Zlatka Lagumdžiju, opasnog zavjerenika protiv etničkog ekskluziviteta, potom se tom istom “lopatom” udara po butini desne noge, sve mrzovoljno okrećući glavu kao da motri na stanje granica u Republici Srpskoj. Lagumdžija je držao u rukama nekakve papire, separat Dejtonskog sporazuma na engleskom, i pozivao se na njih. Odavno je poznato da Dodik uživa u svom političkom kabadahiluku i u svojoj diktatorskoj moći, poput ljudi koji su navikli da ih se plaši cijela kafana u njihovom malom mistu.
Na kraju se sve završilo tako da ni svakom stotom gledaocu ispred TV ekrana nije bilo jasno o čemu se tu radi, niti šta ko hoće, a do čega mu nije stalo, osim što se svako plašio da ne otkrije karte i da ga onaj drugi ne prevari. U tome je valjda i sav smisao ove trinaestomjesečne opstrukcije.
Bosna i Hercegovina je država pod međunarodnim poluprotektoratom, ali ipak država. Vijeće ministara nije neki njen veliki ćar, ali je ipak jedna od njenih najvažnijih institucija, makar sa budžetom od svega sedam ili osam procenata finansijskih sredstava kojima zemlja raspolaže. Ograničene institucionalne i materijalne moći, ovaj organ predstavlja vlast bez zuba. Njegov prvi čovjek ne može da naredi ničije hapšenje, ne može da smijeni nijednog svog ministra, niti da uradi bilo šta drugo bez saglasnosti svoje stranke, ali može da perfidno radi protiv vlastite države. Nikola Špirić i dalje diriguje ovim starim orkestrom, otupjelim i nezaintersovanim za bilo kakav ozbiljan posao. Kad mu je prošle godine istekao dvostruki mandat, Špirić je cinično izjavio: “Uradio sam mnogo za Republiku Srpsku, a nisam uradio ništa na štetu Bosne i Hercegovine!?” Potpuno je dakle nevažno ko će biti na čelu Vijeća ministara, ko ministar inostranih poslova, a ko ministar finansija, jer se etnički interesi protive bilo kakvom jedinstvenom programu. Ima li boljeg dokaza za to od tragičnih promašaja sa koridorom 5c?
Priključena u Daytonu na vještačka pluća, država tako živi već 16 godina. Mnogo je onih koji sa bubnjevima i raznim ideološkim insignijama uznemiravaju tog bolesnika ne dopuštajući mu da ozdravi i čekajući da ga snaga potpuno izda, a međunarodna zajednica izgovori: Amen! Tih zloduha, nažalost, nikada neće nestati, oni se množe poput ameba, pošto su, neporaženi u ratu, Mirovnim sporazumom instalirani u sve ćelije novouspostavljenog nacionalističkog sistema. Zapad je 90-ih godina između jugoslovenskog komunizma, najmekše verzije u njegovoj evropskoj imperiji, i povampirenog nacionalizma podržao nacionalizam, jer je on obećavao siguran poraz “crvene pošasti”. Ali, za to se morala platiti i određena cijena, nigdje tako velika kao u Bosni i Hercegovini, u kojoj je i sam NATO bio prisiljen na vojnu intervenciju.
Međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, danas ima velikih problema sa ovdašnja tri kleronacionalizma, koja s promjenljivim uspjehom nekako uspijeva kontrolirati. Ona je s olakšanjem dočekala trenutak kad je u Daytonu ovjerila etničku podjelu Bosne i Hercegovine, iako je bilo jasno da je ta podjela izvršena brutalno i uz ogromne ljudske žrtve. Ali, šta se tu može. Pragmatizam, sveto načelo američke političke doktrine, odnio je još jednu historijsku diplomatsku pobjedu i uknjižio još jednu historijsku žrtvu tog istog pragmatizma.
Time je Republika Srpska postala zaštićena nizom mehanizama, Federacija takođe. “Jedino država Bosna i Hercegovina ne može štititi samu sebe”, primjećuje Valentin Inzko. Međunarodna zajednica ne pokazuje volju da ovaj paradoks ukloni i radije će nastaviti da ovdje ureduje beskrajno dugo, nego da se upušta u nove rizike.
Oslobođenje/ Autor: Gojko Berić/Informer.ba
