Ni 20 godina nakon strahota koje su preživjele, za žrtve silovanja tokom rata u BiH nema pravde.
Te nesrećne žene nemaju odgovarajući medicinsku, finansijsku, ili psihološku pomoć, a monstrumi koji su ih mučili i dalje se šepure na slobodi.
Još uvijek nema pravde za žene žrtve silovanja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Na to u svom najnovijem izvješću upozorava Amnesty International ističući kako je vrijeme da vlada te zemlje ispuni svoju obavezu i osigura pristup pravdi, istini i reparaciji stotinama preživjelih žrtava.
Zločinci na slobodi
Prema riječima zamjenice programskog direktora za Evropu i centralnu Aziju u Amnesty Internationalu žrtve su i 20 godina nakon strahote koju su pošle bez odgovarajuće medicinske, psihološke i finansijske pomoći, a većina zločinaca je na slobodi.
Tek prije dvije godine, nakon dugotrajnih pritisaka lokalnih i međunarodnih organizacija, Vlada BiH obvezala se osigurati prava preživjelima donošenjem Nacionalnog programa za žene žrtve seksualnog nasilja tokom i nakon rata. Međutim, zbog političkog zastoja na državnoj nivou, Program još nije dovršen i usvojen. Na novoj je Vladi da sada usvoji taj program i provede ga u djelo.
Izvještaj Amnesty Internationala ističe da složen, slojevit i resursima siromašan pravosudni sistem BiH onemogućuje napredak u kaznenim postupcima negirajući preživjelima pravo na pristup pravdi. Amnesty International posebno se osvrće na slučajeve žrtava iz Tuzlanskog kantona koje se i danas prisjećaju tragedije koju su prošle.
Potresna svjedočanstva
“Preživjela sam. Ali samo ja znam kako. Veoma je teško živjeti, ali moram i dajem sve od sebe. Sve što radim, radim za svoju djecu, da bi oni imali bolji život i da ne bi patili. Ali moramo se boriti za svoja prava. Ne možemo čekati da nam neko drugi pomogne. Tako je”, kako je I. iz Tuzle.
“Sjećam se svega, ali željela bih da se ne sjećam. Sjećam se mučenja. Tukli su me dok više nisam mogla ustati. Došli bi, odveli me i ostavili u prostoriji samu s muškarcem. Bila sam zatvorena tri mjeseca. Nisam znala gdje su mi djeca. Svaku noć sanjam o tome što mi se dogodilo. Čak i uz tablete sanjam iste snove. Vratila sam se u sinovu kuću. Živim s njim, njegovom ženom i njihovom petogodišnjom kćeri. Jedva preživljavamo s mojom penzijom. Ovdje nemam ni zdravstveno osiguranje”, ispričala je M. koja se vratila u Zvornik, ali je do 2003. bila izbjeglica u Tuzli.
“Probudila sam se u bolnici u Zvorniku okružena srpskim vojnicima. Rekli su mi da mi je sin mrtav. Vojnici u bolnici su me mučili i zbog teškog premlaćivanja izgubila sam dijete. Nakon toga bila sam u tajnom pritvoru u tri različita logora u Zvorniku i u blizini Bijeljine, gdje su me više puta silovali”, svjedočanstvo je koje je L. ispričala Amnesty Internationalu.
Danas.hr/Informer.ba
