Zamislite da ste skretničar na željeznici koji je ugledao kako vagon bez kontrole juri niz šine koje popravljaju petorica radnika. Radnici ne mogu da se spase, osim ako vi vagon ne usmjerite na drugi kolosijek. Ali na tom, drugom kolosijeku se takođe nalazi jedan radnik. Imate pet sekundi da odlučite: hoćete li pustiti da poginu petorica, ili ćete ubiti jednog? Šta biste vi uradili?
Ova dilema je stari filozofski problem bez savršenog rješenja. Sada mu je, međutim, tim istraživača sa Odjeljenja za psihologiju Državnog univerziteta u Michiganu udahnuo novi život upotrebom virtuelne realnosti da bi testirali kako ljudi psihološki i fiziološki zaista reaguju kada se suoče s takvim problemom, prenosi Blic.
Dva suprotna filozofska pristupa ovom problemu su: utilitarni (ubiti jednog da bi se spasilo više njih) i pristup nenanošenja štete (pustiti Boga i prirodu da čine svoje, ali ne činiti aktivni izbor da se ubije druga osoba).
Tokom mnogih godina istraživanja, velika većina ljudi – oko 90 posto – birala je da ubije jednog da bi spasila petoricu. Ali sve do sada nije bilo istraživanja koje bi pokazalao kako bi ljudi reagovali suočeni sa okolnostima koje dočaravaju realnost, i potencijalnim žrtvama koje realno izgledaju.
U studiji o kojoj je riječ, 147 učesnika je svoj izbor pravilo sa uređajem za projektovanje virtuelne realnosti koji su nosili na glavi. Uređaj je projektovao avatare osoba koje bi mogle da poginu. Jezivu okolnost testa predstavljalo je i to što su virtuelne žrtve vrištale dok im se vagon približava.
Reuzultat testiranja je ponovo bio da bi 90 posto nas ubilo jednog da bi spasilo petoricu. Zanimljivo je, međutim, da su oni koji su tokom simulacije bili više uzbuđeni – što je utvrđeno mjerenjem elektične provodljivosti njihove kože – bili manje skloni da ubiju jednu osobu, dok bi je oni hladnokrvniji pregazili što brže mogu.
Ukratko, veća je vjerovatnoća da će oni koji bolje kontrolišu emocije ubiti manji broj ljudi kako bi spasili veći, ali ova studija, naravno ima ograničenje. Kao prvo, virtuelna realnost je ipak samo virtuelna: ubistvo avatara ne povlači zakonske posljedice.
Ljudi ne žele da “uprljaju ruke”
S druge strane, na pitanje da li bi lično, svojim rukama, gurnuli jednog čovjeka pod voz kako bi spasili petoricu, potvrdno je odgovorila samo polovina ispitanika – što se tumači činjenicom da ljudi ne žele da uprljaju svoje ruke tuđom krvlju.
Čemu nas sve to uči kada je riječ o ljudskoj prirodi? Da nas je evolucija otvrdnula i učinila brutalnim i sebičnim bićima koja u djeliću sekunde prave računicu za ubistvo – osim ako se ne radi o životu članova naše porodice?
*Ako bi osoba koju morate da ubijete da biste spasili petero drugih bila vaše dijete, roditelj, brat ili sestra, samo oko trećina ispitanika bi odabrala da spasi veći broj ljudi (podatak iz istraživanja objavljenog 2010).
Ali, upitajte se sami: šta biste vi uradili?
Blic/Informer.ba
