Sve što se desilo u posljednjih trideset dana na političko-pravosudnoj sceni Bosne i Hercegovine, dakle od osuđujuće prvostepene presude Miloradu Dodiku najbliže bi se dalo opisati kao balans nemoći.
Taj balans nemoći personificiran je u svemu onome što već decenijama uokviruje političku i institucionalnu realnost države. Sve verbalne prijetnje da će krenuti putem otcjepljenja entiteta Republika Srpska Dodik, sa političkom koalicijom koju predvodi pokušao je i materijalizirati, odnosno dokazati u praksi.
Koristeći prvostepenu presudu Suda BiH kao povod, Dodik je kroz Narodnu skupštinu RS-a usvojio niz zakona kojima je otvoreno, bez skrivanja napao na ustavni poredak BiH. Tako je u pauzi između prvostepene i konačne presude u veoma kratkom periodu krenuo na sve ili ništa. Barem tako djeluju njegovi politički potezi.
Dodik je u sukob s državom krenuo u trenutku kada je procijenio da mu geopolitičke okolnosti idu u prilog poslije pobjede Donalda Trumpa za predsjednika Amerike. Iako u konačnici nije siguran da li će Trump uopšte tretirati područje Zapadnog Balkana, a naročito Bosne i Hercegovine, Dodiku je važno da makar stvori privid pozitivnih tokova za sebe. A u politici i diplomatiji to je nekada dovoljno da i sam privid prednosti utječe na procese.
I mada je svjestan da bi zakoni koje je donio u RS-u, u praksi, kada bi se provodili značili potpuni raspad postojećeg državnog uređenja, što je u trenutnim okolnostima ipak samo Dodikova želja, stiješnjen pogubnostima svoje politike on pokušava kreirati novu pregovaračku realnost.
Šta to znači?
Ako se pomno prate Dodikove poruke, a prije svih poruke njegovih najbližih saradnika, cilj je napraviti dovoljno pritiska na ionako nesigurne i u etničkim utegama ucijenjene državne institucije. Cilj je radikalizirati političko-institucionalnu scenu preko svojih kadrova, a paralelno konstantnim prijetnjama natjerati međunarodnu zajednicu, a prije svega Evropsku uniju da zarad hitnosti smirivanja krize ispregovara bilo šta što Dodiku ide u prilog. A Dodiku u prilog ide sve što će ga održati u političkom životu.
Primarna meta Dodikovog napada su pravosudne institucije od kojih Dodik, ma koliko glumio heroja ipak strahuje. Prije svega strahuje od drugostepene presude Suda BiH. Pa tako lično tvrdi da se neće žaliti na presudu instituciji koju ne priznaje, dok njegov pravni tim najavljuje žalbu.
Suštinski, Dodik je svjestan da sve ono što je pokrenuo ne može dobiti niti za to ima niti će imati međunarodnu podršku, izuzev redovnog društva u vidu Srbije, Rusije i Bjelorusije. No, zatezanjem političkog konopca do mjere kada će strahom natjerati EU, ali i možda domaće političke aktere da se pregovara i ispregovara makar djelić od onoga što traži, za Dodika može biti uspjeh.
Možda vam se svidi
Odgovor državnih institucija
Zbog svih poteza koje je povukao u posljednjih mjesec dana Dodik, ali i nešto ranije, Dodik je osumnjičen za napad na ustavni poredak. Tužilaštvo BiH mu je uputilo poziv na saslušanje, a nakon odbijanja da se odazove raspisana je i potjernica, zatražena međunarodna potjernica i određen mu je pritvor u odsustvu.
Potjernica za bilo kim znači veoma brzo privođenje i saslušanje, no na primjeru Dodika, ali i premijera RS-a Radovana Viškovića te predsjednika Narodne skupštine entiteta Nenada Stevandića na sceni je nešto drugačiji razvoj događaja.
Državno pravosuđe je u situaciji da treba i mora privesti doslovno politički vrh jednog entiteta pa su policijske agencije, konkretno SIPA na zahtjev za asistenciju za privođenje odgovorili da je riječ o visokorizičnoj operaciji. Naime, zbog potpune kontrole nad MUP-on RS-a i činjenici da je navedeni trojac štićen i privatnim osiguranjem već dvije sedmice od potjernice nema provođenja.
Dodik, kao i druga dvojica osumnjičenih se kreću po RS-u, ali i po Srbiji. Dodik je u međuvremenu stigao i do Izraela. Tužilaštvo sa policijskim agencijama još nije zatražilo asistenciju EUFOR-a za privođenje i sve je manje informacija da li će se to i dogoditi.
U međuvremenu država naglašava oprez kako ne bi došlo do incidenta, a iz RS-a naglašavaju kako ne žele nikakve sukobe. I šta imamo u praksi? U praksi imamo situaciju da je pravo i pravda na strani države koju je Dodik napao. No, država nije sigurna šta bi primjena sile proizvela.
Dodik je svjestan da na njegovoj strani nije pravo, ali pokušava kreirati novu realnost na bazi straha od sukoba, nemoćnih institucija države, računajući da ni država neće rizikovati njegovim privođenjem bez sigurne i podrške strane vojne sile (EUFOR) na terenu. U konačnici dok država kalkuliše, a Dodik rizikuje i blefira na sceni imamo balans nemoći.
Ipak, koliko god taj balans nemoći bio realan, ovo je bitka koju država mora dobiti, odnosno prevaga mora ići na stranu države, kojoj političko upravljanje institucijama itekako otežava posao u ovom trenutku.
Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Dodaj Komentar