Od Dejtonskog sporazuma do danas nikada se više nije govorilo o poziciji, statusu i budućnosti države kao posljednjih nekoliko mjeseci u vihoru udara na državne institucije, ali i simboliku države koje je pokrenuo i sprovodi Milorad Dodik i njegova vlast.
Kada su nakon usvajanja zakona u entitetu Republika Srpska, usmjerenih protiv države i državnih institucija i odbijanja političkog rukovodstva RS-a da se odazove Tužilaštvu BiH na saslušanje, u javnom prostoru uslijedili pozivi i kritike da se hapšenje mora sprovesti, uslijedila su spontana pravdanja iz kojih je izvirala nesigurnost.
Treba vremena…
Dominirale su poruke kako se akcija hapšenja Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića mora isplanirati na visokom nivou jer se radi o štićenim osobama pa je sve visokorizično. I prođe od tada duže od 60 dana bilo kakvu akciju rijetko ko spominje, a novu realnost, iako otežanu Dodik i njegovi saradnici demonstriraju.
I da, Dodiku, Stevandiću i Viškoviću kretanje jeste otežano i možda su u strahu, ali zar se time država treba zadovoljiti? A očito se zadovoljila. Sve se rjeđe spominje šta to u datom predmetu radi SIPA, Tužilaštvo, Sud BiH ili Granična policija.
Na svaki poziv o nužnosti zaštite države i institucija, o potrebi zaštite poretka privođenjem navedenog trojca uslijedile bi poruke i hipotetičke situacije kako to može dovesti do sukoba. Vlast iz RS-a bi naglašavala kako Sarajevo želi sukobe i rat, a to isto političko Sarajevo bi se zatim danima pravdalo kako ne želi. U međuvremenu Dodik je tupio oštricu, kupovao vrijeme i na međunarodnom planu tražio slamku spasa.
Kompleks krivca
Političkom Sarajevu je nabijen kompleks krivca za potencijalne probleme koje može izazvati provođenje Dodika i ostalih, a institucije koje po funkciji trebaju voditi te procese ugušila je međustranačka priča, međunacionalno naglašavanje i paradoksalno, narativ kako će se sve raspasti ako se krene u zaštitu tih istih institucija hapšenjem Dodika.
Danas, Dodik nije uhapšen, institucije se nisu raspale, ali nemaju ni snagu. Iste one institucije koje su godinama građene pod mentorstvom Evropske unije ili općenito međunarodne zajednice i koje trebaju biti zaštita poretka u svojoj državi i vodilja države ka EU. Te institucije su na primjeru Dodika pokazale nemoć, a još glasniji alarm je u tome što javnost navikava kako je to prihvatljivo i normalno.
Evropska unija je samo u posljednja dva mjeseca više puta retorički poručila kako stoji iza države i pruža joj podršku. Tu sve završava, ali je ta ista EU jasno dala doznanja da neće dati dozvolu EUFOR-u (ako je tu dozvolu uopšte trebalo i dobiti) za asistenciju SIPA-i u privođenju Dodika i ostalih. Osim toga domaćim vlastima su dali vrijedan savjet, a to je da sami riješe problem.
Možda vam se svidi
Gdje je strategija
Političko Sarajevo, ono koje je personifikacija glavnog grada i državnih institucija za sve ovo vrijeme nije ponudilo nikakvu strategiju niti viziju za zaštitu digniteta i integriteta države. Na prvi pomen da bi Sarajevo moglo snositi odgovornost za krizu krenula su pravdanja, a potom isprazne inicijative bez utemeljenja, ali bez ikakvog konkretnog poteza koji bi EU, OHR, Briselu i svima koji snose dio odgovornosti pokazali da je političko Sarajevo ozbiljno.
A o kakvom neskladu se radi govore primjeri da je Predsjedništvo BiH s 2:1 glasalo da se pošalje zahtjev EUFOR-u da asistira SIPA-i, bez obrazložene strategije šta dalje ako se zna da je Brisel na to stavio rampu? I šta dalje nakon što je preglasana Željka Cvijanović entitetskim vetom stavila tačku na to pitanje.
Helezov pucanj u prazno
Potom je ministar odbrane Zukan Helez naredio Zajedničkom štabu da zabrani Dodiku, Stevandiću i Viškoviću ulazak u kasarnu “Kozara” kod Banje Luke. A ulazak navedenom trojcu ne da nije bio zabranjen, već ih je komandant Zajedničkog štaba dočekao raširenih ruku. Osim dobre namjere Heleza sve je završilo kao potpuni promašaj, a sve vrijeme svi drugi su na to pitanje šutili kainska ne postoji nikakav problem.
Granična policija je na primjeru Dodika i Stevandića pokazala da nema nikakvu ni volju ni snagu niti moć da zaštiti zakon i institucije.
Umjesto zaključka
U međvrmenu političkom Sarajevu je nametnut, odnosno na površinu izbačen problem Izbornog zakona, što je samo potvrdilo kako SNSD i HDZ koordinirano rade, a političko Sarajevo naivno pada u zamke.
A godine iza nas su potvrdile da kada Dodik zaprijeti secesijom ili sličnim stvarima, EU radi smirivanja krize obavezno popušta i Dodik je faktor za smirivanje situacije. Kada Čović sve uslovi Izbornim zakonom, nemirima na jugu i slično, međunarodna zajednica će učiniti sve da riješi krizu. A kada Dodik napadne institucije države, koristeći etnički uteg kojim usporava njihov rad, političko Sarajevo je ostavljeno i bez ideje, strategije i vizije. Isto to Sarajevo pokušava čekati slaganje političkih kockica i povoljniji trenutak, s osjećajem odgovornosti da je krivo ako ne pristane na kompromise.
Zato iz Sarajeva nije dovoljno reći “nećemo pregovarati s Dodikom”, niti je dovoljno pohvaliti se inicijativom ili potezom bez jasne ideje i smisla. Potrebno je više i konkretnije, a šta je to, e to bi trebali znati oni koji od građana traže glasove da vode državu. A voditi državu nije samo retorička osuda Dodika, saopćenje ili inicijativa već vidljiv rad i strategija.
Dodaj Komentar